Persona 5 Strikers nije tipična Persona igra. Nadahnuta velikim uspjehom Persone 5, turn based RPG-a koji je postao jedan od obaveznih lektira prošle generacije konzola, Atlus je zamolio Omega Force da daju dašak svoje vizije gameplaya u ovaj serijal. Za fanove Dynasty Warriorsa, Omega Force svakako nije nepoznata developerska tvrtka. Taj serijal je i pokrenuo praktički cijeli žanr akcijskih igara pod zajedničkim nazivom musou, koji je sve popularniji i sve češće viđen na nekim mjestima na kojima ih baš i ne bi mogli zamisliti. Tako smo nakon raznoraznih One Piece igara i dvije uspješne Hyrule Warriors igre (zadnju od njih je nedavno recenzirao Ante na našem portalu) dobili još jednu beat’em up eksplozivnu ekstravaganzu. No, od Persone i Atlusa ipak očekujemo i njihovu viziju unutar ovoga neočekivanoga žanra. A to smo i dobili.

Svi koji su igrali Personu 5 sa oduševljenjem će, zasigurno, simpatičan tim likova udruženih u Phantom Thieves of Hearts otpratiti u novu ljetnu avanturu i upravljanje njihovim personama, putovati kroz obje dimenzije, produbiti svoja prijateljstva i razotkriti nove prijetnje. To je možda i najveći plus igre koja dostojanstveno i vjerno, što se tiče priče, te protagonista Jokera, ali i Morgane, Ryujija, Sophie i ostalih likova koji će biti osvježeni za novu borkinju, a svakako je i interesantan centralni dio priče koja se vrti oko moći u celebrity kulturi, utjecaja društvenih mreža, AI tehnologije i općenitih društvenih mana i prednosti kojih smo već svjesni. Unatoč toj snažnoj povezanosti sa prijašnjom Personom, pa i sa cijelim Persona univerzumom, izuzetno je izvedivo da u igri uživaju (ili da im je bar manje-više sve jasno) i oni koji se prvi put susreću s ovim likovima. Racionala i logika vezana za persone, i cijeli svijet u kojem se igra događa dosta se dobro objašnjava u Strikersima, bez obzira što žanrovski odudara od RPG mehanike na koju smo navikli u serijalu. OK, treba se svakako skoncentrirati malo kada objašnjavaju sve, pa možda čak i ponoviti sve na internetu, no ne može se reći da ne pokušavaju objasniti sve onima koji nisu dosada bili upoznati sa serijalom.

Način igranja jest dosta promijenjen s obzirom na Personu 5, no i dalje ima velike sličnosti i određene iznimno jasno RPG-aste dijelove da je možemo zvati svojevrsnom kombinacijom Persone 5 i Dynasty Warriorsa. Ovdje je puno više akcije, nema turn based poteza, i veliki broj bitaka je zapravo tamanjenje neprijatelja po Dynasty Warriors principu. Button mashanje, kaotične scene i specijalni potezi, popraćeni sjajnom Persona glazbom svakako vas neće ostaviti ravnodušnim, dok će se jače taktiziranje ipak ostavljati za boss bitke. Jači protivnici se nalaze na raznim lokacijama koje nisu baš previše živopisne. Ili, bolje reći, nisu previše interaktivne iako odišu događanjima, te svakako to nije na razini nekog AAA RPG-a kao što je FF VII Remake (ili na još većim razinama kao što neke druge igre u drugim žanrovima), no opet se od Persone, pogotovo u ovom izdanju, i ne očekuje previše iz te perspektive. Kroz većinu igre igrate u timu, vaš party je sačinjen od maksimalno četvero aktivnih likova, dok će drugi (nažalost) biti na klupi. Kažem, nažalost, jer su svi likovi poprilično zabavni, unikatni, sa posebnim potezima, stilom i svojim nekim personama. Na njihovim moćima se treba raditi, i svakako vas čeka puno posla ukoliko želite raditi na tome da svaki član i svaka članica time budu reprezentativni kroz igru.  Bitke su kaotične, ali i zabavne, kako bi i očekivali od Persone 5. Sjajna glazba koja prati pojedine bitke, team up napadi, iskorištavanje svoje više pozicije za posebne napade, iskorištavanje nekih predmeta po lokacijama za dodatne napade, pozivanje persona, sve je lijepo upakirano, sa jasnim kontrolama, ali ipak nekad iznimno zbunjujuće. Daleko je to od mirnijeg turn based sustava iz originalne igre, musou princip ovdje briljira, iako ima jasan naglasak na raznolike poteze, level upanje i općenito RPG štih napredovanja vaših poteza. Kroz igru upravljate samo sa Jokerom, tj. u onom generalnom dijelu, prvenstveno u ”stvarnom svijetu”. Sadržaja ne manjka, elemenata na koje trebate paziti u svom timu je svakako puno, a nekad je lako zaboraviti na strateško ulaganje u likove kada se većina bitaka svodi na button mashanje i pobjede, a nekad ni ne kužite u onim težim bitkama što se zapravo događa. Igra zahtjeva svakako vašu veću koncentraciju nakon prvih par sati, i tu se morate potruditi da shvatite što sve trebate raditi, kao i u nekim drugim RPG naslovima, bez obzira na musou elemente. Ti elementi ipak nisu jedini, kroz tamnice u kojima vodite većinu bitaka čeka vas dosta skakanja, šuljanja i ponekog stealth elementa.

Stealth aspekt igre nešto je što me nije oduševilo, bar ne u ovakvom tipu igre. Polagano šuljanje iza neprijatelja, koje upali čak i kad te može poprilično jasno vidjeti, samo da ga napadnete prvi i stvorite prednost prilikom bitke zna nakon nekog vremena biti zamoran dio hodanja po tamnicama, tj. po ”virtualnom”, borbenom djelu igre. Poseban dio istraživanja lokacija je i third eye komanda koja vam sa raznim vizualima označava opasne dijelove na lokaciji, potencijalne puteve, ali i jačinu protivnika pred vama. Neki protivnici će uistinu biti prejaki za vas već nakon nekoliko sati igre, pa iako donose dobre nagrade, nećete moći odmah u koštac s njima. Mogući susret, aktiviranje bitke s jačim protivnikom može vam oduzeti neke resurse koje imate, kao i vrijeme i unazaditi vam napredak, tako da je third eye mogućnost svakako dobrodošla za to, kao i za pronalazak puteva po nekad jednoličnim lokacijama, kada ni mape ne pomažu.

Ovakva dinamika mirne priče, stealth elemenata i kaotičnog, a primamljivog gameplaya u bitkama, pratiti će vas kroz minimalno 30tak sati igranja, a doseže sigurno i 10tak sati više, ovisno o težini igre i što sve želite obaviti, što je svakako puno za ovakav tip igre koju ipak prati puno button mashanja. No, Persona 5 Strikers je iznimno zabavna igra, bez obzira što neke dionice inače zanimljive priče dodatno uspore radnju kako bi nam likovi bili još bliži, simpatičniji no neke scene su dosta duge i remete taj element zabavnosti. Srećom, igra zaista ima šarma, neki neprijatelji i lokacije su sjajno dizajnirani, kao i glavni likovi i raznorazne persone, no napadanje raznih ”tamnica” i neke lokacije koje su ”open world” ipak ostavlaju osjećaj nedovršenosti ili pak jednostavno osiromašenosti.

Tko će izdržati i odigrati ovu igru izuzev fanova Persone 5, teško je odgovoriti. Ostaje pitanje i hoće li svi koji su navikli na specifičan način igranja Persone 5 uopće prihvatiti ovakav tip igre za ovaj nastavak/spin-off i da li će ih ljubav prema likovima koje su upoznali prije održati do kraja. Atlus, pretpostavljamo, zna što radi, tako da ne sumnjamo da će ova solidna igra naići na solidan broj poklonika. Simpatična i zanimljiva priča, kao i likovi, imaju svoje spore dionice, no svakako su jedna od glavnih snaga igre, kao i sama dinamika i svijet koji nam Persona donosi. Sve ostalo, od uštogljenijeg open-worlda, ”stvarni svijet” koji je šarolik, ali ne previše interaktivan, te veliki broj protivnika, misija, tajni i zadataka, čine kombinaciju koja nije za svakoga,  prvenstveno jest za fanove (zbog toga i malo manja ocjena), ali se usudim reći da je ipak i otvorena je svima. Kakva je Persona, reklo bi se, i oduvijek bila. Zabavna i pametna, za sve ljude dobre volje. Pitanje je samo koliko volje imate.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.