Fan sam Nintenda od malih nogu, Legend of Zelda franšiza mi je uvjerljivo najdraža i često stvorim rupu u novčaniku, a nekakvo drugo mjesto bi definitivno zauzela Metroid franšiza. Ne samo radi toga što sam zaljubljen u Samus Aran (btw prva protagonistkinja u igrama) nego radi odličnih igara.

Metroid je najbolje opisati kao onog genijalca iz osnovne škole koji je od prvog dana rasturao sve predmete, svi su puno očekivali od njega, a on je odjednom samo nestao. Trgnuo se malo pred kraj srednje, ponovno briljirao i onda opet zatišje. NES i SNES naslovi su legendarni, Game Boy je bio čudo za handheld u to vrijeme, a kad je najavljen Metroid Prime za Game Cube, reakcije su bile ”šok i nevjerica”. Tranzicija igre koja je stvorila jednu cijelu podvrstu igara (Metroidvania, odnosno sidescroling adventure) u 3D se  čekao dugo, a onda je najavljen kao nekakav 1st person shooter. U rangu sa najavom Ben Aflecka kao Batmana. Na prvu – ”koji vrag”, a kad staneš i razmisliš… hm… možda ima potencijala ako se dobro odradi. I bio je pun pogodak, Ben je najbolji Batman na ekranu, a i Metroid Prime trilogija nije za baciti. Osjećaj izolacije i istraživanja je čak pojačan u odnosu na 2D i sve mehanike su se kvalitetno translatirale u 3D.

Jedina crna ovca je Metroid Other M. Igra koja je s razlogom popljuvana kao Metroid naslov. Da nosi bilo koji drugi naziv, te upravljate nekim drugim likom koji nije Samus, igra bi u principu bila ok ili čak dobra. Ovako je puna krivih odluka koje nisu u skladu sa ostatkom, niti prate dostojno likove i njihov karakter. No, i taj naslov nije bez zasluga. Pokušao je spojiti perspektive igranja iz prvog i trećeg lica, a dao nam je i primjer kako bi jednog dana mogao izgledati live action film:

Metroid Dread je igra izašla skupa sa Switch OLED modelom. Budući da sam je dobio dosta brzo, a i, kako sam već rekao, veliki sam fan serijala, odlučio sam napraviti kratku uvodnu recenziju sa prvim utiscima. Čisto nekoliko slika, uvodna priča i malo o samom gameplayu.

Iduća sekcija je spoiler za prvi dio igre (koji ste mogli vidjeti i u trailerima), pa oprez. ”Metroid’ iz naziva se inače odnosi na predatorna bića koja profilom liče na gljivolike protivnike iz Maria, a njihov najdraži plijen su X paraziti. Nestankom Metroida, X paraziti su se razmnožili i u Metroid Fusion Samus je napadnuta od X parazita te joj je odijelo kompromirano. Ostaje bez svih powerupova i jedva izvuče živu glavu. Spasila se isključivo zahvaljujući cjepivu napravljenom pomoću DNA Metroida (ne znam jel’ Moderna ili Pfizer).

Pomoću novostečene imunosti i dodatnih sposobnosti koje su rezultat nuspojava cjepiva, Samus kompletno istrjebljuje X parazite uključujući i SA-X (X parazit spojen sa max nadograđenim odijelom od Samus) i ponovno je mir u galaksiji. Sekcije gdje bježite od SA-X (preslabi ste odnosno on je prejak da bi se borili) su zasigurno bile inspiracija za Metroid Dread. Na počeku Dreada dobijete video dojavu da je na planetu ZDR (Zadar) viđen X parazit. S obzirom da ste jedina imuna osoba koja se može boriti protiv istih, poslani ste istražiti. Valja napomenuti da iako ste imuni, i dalje možete prenositi X parazit ako vam ostane na čizmi. Možete također i stradati, ali je puno manja šansa..

Dolaskom na planet ZDR, doživite blackout i kao i skoro svaki početak Metroid naslova, ostanete bez svih pojačanja i sposobnosti, a odijelo vam malo izgleda drugačije nego u uvodnim scenama. Nedugo zatim saznate da ste imali okršaj sa Chozo ratnikom gdje ste izvukli deblji kraj, no ipak preživjeli.

Sad je na vama da se snađete u novonastaloj situaciji, te nađete nazad put do vaše međuzvjezdane pile, koja je parkirana vani. Ono što mogu odmah zaključiti, iako sam tek počeo igrati, je da je ovo apsolutno Metroid igra. Super Metroid vizualno dorađen do boli za nove generacije. Metroidvania stil utkan u svaku sekundu igranja. Sve je tu što je tipično za klasični 2D Metroid. Od vrata koja se otvaraju blastom, do izgleda terena, power upova, protivnika, save i recharge stations, map terminala, ambijent različitih lokacija, backtracking i sl.

Izbornik je također klasični Metroid gdje imamo detaljnu mapu, stranicu sa odijelom i nadogradnjama, te log. Iako imate minimap u gornjem desnom kutu, onu veliku ćete stalno otvarati. Zahvalnija je od one iz Super Metroida jer vam označi prostorije u kojima je skriven powerup, a i ostali objekti su vidljivi.

Iako sam do sada naletio na samo jednog BOSSA-a, borba je bila jako intenzivna i stekao sam nekakav feeling što će me čekati kroz igru. Naravno da sam poginuo nekoliko puta dok sam shvatio koji je pristup najpametniji, i čak kad sam imao razrađenu savršenu taktiku, trebalo je to uskladiti i sa koordinacijom i tajmingom. Kontrole mi još nisu potpuno legle pa je i moja smotanost jedan od faktora. Na koncu, osjećaj pobjede je time veličanstveniji jer znate da ste uložili trud i napredovali.

”Dread” dio naziva je apsolutno zaslužen. Točno taj osjećaj je prisutan kada ste u zoni kojom haraju E.M.M.I. Gotovo neuništivi androidi koji su imuni na skoro sve što bacite u njihovom smjeru. Čak boja na ekranu poprimi nekakav isprani profil a sama igra vam u više navrata naglašava kako nema smisla išta drugo osim bježanja, jer kad vas jednom uhvate, gotovo je. Dobro, nije 100% gotovo. Stignete cancel njihov napad, ali jako je malen prozor za reakciju i treba savršen tajming, koji osobno ne uspijevam pogoditi.

Ginut ćete dosta. Ako nigdje drugdje onda kod BOSS-eva i EMMI-a dok im ne prokužite taktike. Dotad je Game Over screen nešto što ćete u ovoj igri jako često gledati. Pa evo odmah da vježbate. Navodno su neki ”gaming novinari” popljuvali igru jer nije dovoljno inkluzivna i limitira manje sposobne igrače. Dobrodošli u 2021. Ginut ćete dosta, možda ne 100 puta dnevno kao Toni Cetinski (kojeg da je Samus slušala ne bi preživjela napad X parazita u Fusionu), ali definitivno kao Rozga dok je vojnik na noćnoj straži.

Teško mi je napisati završnu misao za igru koju sam tek počeo igrati, no kako stvari stoje, trenutno apsolutno sve štima. Preporuka je svim vlasnicima Nintendo Switcha, a ukoliko niste, možda je prilika da kupite ovu igru i novi Switch Oled model. Pogotovo ako ste više fokusirani na handheld aspekt. U tom dijelu OLED model na apsolutno svim poljima dominira. Veći ekran sa puno življim bojama i jačom svjetlinom, jači i čišći zvučnici, stand koji ekšli radi, i sve to uz jednako dugo trajanje baterije. A i postoji bijela verzija koja ide uz estetiku samog Metroid Dreada.

Da moram dati ocjenu u ovom trenutku, bila bi 9-9.5 samo radi kontrola koje mi nisu na prvu legle. Kao najveći plus bi naveo taj ”Metroid feel”. Apsolutno je utjelovljen duh Metroidvania igara u novom ruhu koje vizualno izgleda jako ugodno za oko. Izazovna je, potiče istraživanje, stalno gineš, ali se vračaš po još.