Unatrag nekoliko godina, svjedoci smo poplave anime igara od kojih gotovo ni jedna nije ostavila neki značajniji utisak, a iznimku nažalost nije napravio ni Demon Slayer: Kimetsu no Yaiba – The Hinokami Chronicles. Ova izjava definitvno je subjektivno mišljenje kojeg bez ikakvog problema razbijaju podaci i brojke koji jasno pokazuju ekstremnu popularnost ovakvih naslova te njihovu prodaju. Nemojmo se zavaravati, Demon Slayer (Kimetsu no Yaiba) je ime koje ne treba posebno predstavljati i zasigurno je poznato i osobama koje nemaju nikakav kontakt s animeima i mangama. Nedavno sam čuo podatak kako je Demon Slayer manga na američkom tržistu zaradila više novca od cijele američke strip industrije zajedno, a to uključuje Marvel i DC comics. Pojava ove igre bila je samo logičan i prirodan slijed događaja, stoga ću probati raščlaniti sve aspekte i malo detaljnije vam približiti ovaj, za mene razočaravajući naslov.

Demon Slayer: Kimetsu no Yaiba – The Hinokami Chronicles možemo okarakterizirati kao igrivi anime, jer ćete većinu vremena provesti gledajući obične i interaktivne cut scene, a tek jako mali dio vremena ćete zapravo igrati popularne borbe iz serije. Priča prati glavnog protagonista Tanjira Kamadu koji trenira da postane ubojica demona, kako bi jednog dana vratio sestru Nezuko iz njenog demonskog obličja. Bilo bi totalno kretenski da ulazimo u priču i radnju jednog od najpopularnijih animea, a oni koji su ga gledali već znaju o čemu se radi te znaju priču cijele igre. Oni koji nisu, neće ionako skužiti apsolutno ništa. Radnja igre prepričava prvu sezonu animea te njen nastavak iz filma Mugen Train.

Cijela igra je podjeljena u osam chaptera plus prolog. U svakom od njih pratite određeno poglavlje priče koje je razgranato u cut scene te igrivi dio koji se odvija na, nazovimo je, mapi. Ta mapa ili level bi trebala ostavljati privid nekakvog open-world svijeta, no realnost je totalno drugačija. Naime, pričamo o jako malom komadu prostora, tipa dvije tri ulice kroz koje se krećete da pokupite nekoliko stvari, obavite nekoliko razgovora sa NPC-jevima, da bi naposljetku u klasičnoj maniri igrali boss-fight. I to je u pravilu jedan chapter koji traje možda nekih pola sata u što je ubrojeno i vrijeme cut scena i animacija. Zadatak u igri je doći od točke A do točke B, na putu pokupiti nekoliko memoryja s kojima otključavate unlockables kojima možete pristupiti u glavnom meniju igre, a to su uglavnom screenshotovi iz animea, melodije i dodatne cut-scene. Vidi se da se developer očajnički trudio da u svom uratku ostavi dojam bogatog “sadržaja”, no teško je ne primjetiti da osim boss fightova vi zapravo nekoliko sati gledate isječke animea i otključavate gluposti koje naposljetku nisu uključene ni u achievemente igre. U prevodu, nemaju nikakvog smisla.

Što se tiče mehanike borbe, mogu joj dati prolaznu ocjenu. Fight je poprilično jednostavan za naučiti, no mnogo ga je teže usavršiti, iako u usporedbi s nekim ozbiljno teškim igrama ovo je mačji kašalj kojeg ćete pregaziti u nekoliko sati. Vaš character, osim naravno health bara, ima i nekakav focus bar koji se puni sam od sebe dok ništa ne radite i s kojim udarate special potez karakterističan za vašeg lika. U igri je osam igrivih likova i svi su dizajnirani da imaju različite napade, tako neki udaraju dalje, brže i slabije, neki kraće i jače. Moglo bi se reći da je bio plan da pomno birate određenog lika kako bi parirali određenom bossu, no srazmjer je totalno nebalansiran tako da je ta ideja pala u vodu. Bossevi nisu teški osim zadnjeg i svi oni se ubijaju na način da izbjegavate na drugoj strani arene njegove napade koje on puca po vama i kad se “umori” vi ga napadnete. Nakon što par puta pokušate istog bossa, bez problema ćete moći osvojiti najviši rank (Rank S) bodova, ako vam to nešto i znači, za achievement. Fight u pravilu prestaje kada bossu spustite životnu energiju na otprilike 10% i onda počinje igriva cut scena prepuna efekata gdje vaš lik i protivnik izmjenjuju epske napade i sve pršti od boja i ljepote, a vi morate u određenom trenutku pritisnuti neku tipku koja se pokaže na ekranu kako bi vaš lik izveo napad i napokon završio bossa, chapter i ovu muku koju ste dotad proživljavali.

Pojedini chapteri pred kraj igre imaju i dodatne mini igre. Ne znam da li da ih opisujem, al ukoliko ste ikada pogledali išta japansko, znat ćete o čemu se radi. Pritiskanje određenih kombinacija tipki koje se ispisuju na ekranu kako bi vaš lik napuhao i rasprsnuo balon prije nego njegov prijatelj. Klasičan “Japan” moment, nećemo im zamjeriti, jer to svi volimo.

Nakon što ste kroz nekih pet sati igranja prešli cijelu igru i skupili sve što se dalo skupiti, ostaje vam jedino da ponovite boss fightove kako bi pokušali skupiti najveći broj bodova. Pored toga, možete se okušati u training i versus modu. Training mod je zapravo donekle zabavan jer vam on kroz određene razine stavlja određene zadatke koje morate ispuniti da bi ga završili. Tipa napraviti combo sa 25 udaraca, blokirati pet napada i slično. Svaki igrivi character ima svoje zadatke i ima ih pregršt za rješavanje.

Nažalost, training mod (što je potpuna ludost) je zabavniji i igriviji od versus moda. Versus mod ne treba posebno predstavljati, to je plain and simple borba online protiv drugih igrača, a umjesto da ovo bude perjanica same igre, da bude punokrvna fighting igra, desila se tragedija zvana nebalansiranost! Apsolutno svi igrači igraju dva ili tri ista lika i spamaju jednu tipku, događa se to da što god vi napravili ili blokirali, neki likovi će vam probiti blok u nastavku napada. Dakle, protivnik će spamat jednu tipku i pobjediti partiju a vi ne možete napraviti apsolutno ništa. Istu stvar možete i vi raditi drugima, ako je to nekome zabavno. Totalno razočaravajuća stvar u ne tako lošoj, zabavnoj i brzoj mehanici igre. Jedina donekle pozitivna stvar u versus modu je što možete isto to raditi nekom od frendova lokalno u offline modu, samo računajte da možete dobit prave batine ukoliko frendu prodajete istu foru dovoljno dugo.

Što se tiče audiovizualnog dojma igre, to je developer odradio profesionalno dobro. Ipak se radi o anime studiju i pristupu neograničenoj količini umjetnika koji su sve efekte i cut scene izveli na najvišoj mogućoj razini. Grafika u igri koristi popularni cellshading koji je savršen stil za oživiti anime/mangu. Engleske voiceovere neću komentirati jer ih nisam ni slušao, ortodoksni sam fan gledanja animea na japanskom jeziku sa podnapisima, tako da samo mogu reći da je japanski voice over perfektan.

Nažalost, par dobrih stvari, ne može osvjetliti obraz konačnom dojmu igre. Kako sam već naveo na početku, ovaj proizvod bi okarakterizirao kao “još jedan stuff” ili dodatni materijal koji će se prodati fanovima, jer fanovi uvijek kupuju sve što je dostupno. Ja zaista volim i smatram Demon Slayerom jednim od izvrsnih modernih animea koji trebaju biti primjer razvoju industrije, ali nikako ne vidim situaciju u kojoj bih ovu igru preporučio ikome. Okorijelim fanovima nije potrebna moja malenkost da im drži prodike o stvarima koji oni vole i poznaju bolje od mene. Isti ti već znaju i cijelu priču pa će kroz ovu igru dobiti isključivo nekoliko boss fightova i ništa više. S druge strane, osobe koje nikad nisu pogledale ili čitale Demon Slayer, ajmo biti realni, neka prvo učine to, a onda sami donesu zaključak žele li  platiti “full price” cijenu, a dobiti tek nekoliko sati sadržaja.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.