Dođe jedan dan urednik Zlatko do mene i kaže: „Evo ti jedna hack’n’slash igra, riješit ćeš se stresa, a napravit ćeš i recenziju. Win win situacija!“ Što može poći po zlu, pitao sam se?! Pa ništa osim što sam se ubrzo po pokretanju suočio s neumitnim protokom vremena koje okrutno odnosi sa sobom brzinu refleksa. Nekoć, u moje mlado vrijeme, skakalo se, trčalo i tipkalo sve u 64, a sad me stigla ukočenost i sporost kojoj sam se smijao dok sam kao osnovnoškolac gledao starije članove obitelji kako se pokušavaju hrvati sa svijetom Super Marija. Srećom, kad sam vidio da je vrag odnio šalu, uspravio sam se u stolici i licem maksimalno približio monitoru šaljući auru maksimalne koncentracije svima koji bi provirili u prostoriju te zaradio žuljeve, ali recenzija je tu!

Priča igre „Song of Iron“ smješta vas u zapaljeno vikinško selo iz kojeg hitro bježite progonjeni neprijateljskim hordama. Ubrzo susrećete svoju bolju polovicu na samrti te joj se zaklinjete na osvetu. Hoće li supružnik biti muško ili žensko, ovisi o odabiru spola lika te se na avanturu života i smrti možete zaputiti i kao vikinška ratnica, kojih nije nedostajalo u povijesti. Razlika u vještinama spolova nema, tako da ćete jednako brzo trčati, provlačit se kroz iste otvore, vitlati dvoručnom sjekirom i zadavati jednako snažne udarce bili muški ili ženski lik. Što je zapravo šteta jer se mogla udahnuti nova dimenzija igri koja povremeno, iako izuzetno grafički lijepa, odaje dojam monotonije. Ženski lik je tako mogao imati u svijetu igara već viđene prednosti poput veće brzine i izdržljivost, agilnosti u izbjegavanju udaraca i penjanju, dok je muški mogao biti tromiji i sporiji, ali jače udarati i imati veću otpornost na primanje udaraca.

Kako god bilo, nakon zakletve na osvetu glavni lik istražuje, kroz dva do pet sati igre, što se pobogu dogodilo i kome se točno treba osvetiti prolazeći kroz raznolike krajolike poput, goblinskog podzemlja, zapaljene šume, snježnih proplanaka i obronaka skupljajući magične artefakte i boreći se s brojnim protivnicima. Specifičnost dijela bliskih susreta je da neki protivnici dolaze iz 3D svijeta u 2D nakon kratke živopisne animacije. Naime pozadina daje dojam treće dimenzije pa, iako je to vizualno impresivno, može frustrirati jer treba pogoditi trenutak kad protivnik ulazi u tvoju dimenziju kako ne bi udarac ili pucanj strijelom otišli „u ništa“. Ono na što se također treba naviknuti jest mehanika borbe u kojoj se rolanjem lika može proći kroz protivnika pa tako steći ključnu prednost za zadavanje udarca. Protivnici po smrti ostavljaju svoje oružje, štit te strelice (ukoliko ste ih ispalili) za pokupiti što s obzirom na lomljivost štita prilikom opetovanih primljenih udaraca i nestašicu strijela svakako treba iskoristiti. Po završenoj borbi mudro je pričekati da se vremenskim protokom napune linije izdržljivosti, magije i života.

Kontrole su jednostavne (po jedna tipka za ciljanje lukom i strijelom, udarac sjekirom, skok, trčanje i blokiranje štitom te „gljiva“ za rolanje), ali ne uvijek i responzivne tako da vas nerijetko izdaju kad to najmanje želite. Primjerice, ukoliko vas napada veliki broj protivnika istovremeno, ponekad tipka za blokiranje štitom jednostavno neće raditi u onom trenutku kad je pozovete pružajući protivniku priliku za fatalni udarac. Ciljanje lukom i strijelom nije najlakša stvar na svijetu pa kad napnete luk nema garancije da će otpuštena strijela naći svoju metu čak i ako je meta udaljena pola metra od vas. U igri se susrećete s nekoliko različitih mačeva, jednoručnih i dvoručnih sjekira, kopalja pa i laserskih puški kojima ne pucate već mlatite (?!), ali nejasno je ima li razlike u šteti koju rade protivnicima. Također, nema ni sustava prikupljanja experience bodova nakon ubijenih neprijatelja i bossova koji će vam lika podići na novi nivo. Igri je praktički svejedno jeste li ubili protivnike ili pobjegli od njih, štoviše, u nekoliko slučajeva jedini način napretka je prakticiranje maksime „bolje živa kukavica nego mrtvi heroj“. Borbe s bossovima su jednodimenzionalne te se uglavnom sastoje od izbjegavanja primanja udarca, rolanje „kroz bossa“ te udaranje s leđa i potom ponavljanja istih koraka dok boss „ne ispusti dušu“.

Grafika igre oduzima dah te ostavlja dojam 3D svijeta u 2D hack’n’slash platformeru zbog koje će vas natjerati da se zaustavite, promotrite okruženje i jednostavno uživate u ljepoti animiranog. Od šuma i jezera, plamteće vatrice i ledenih zmajeva do pećina i snježnih proplanaka svijet je maštovito smišljen i briljantno animiran. Odaje dojam grandioznosti i važnosti veće i od samih likova za koje se teško „zakačiti“. Naime, dijalozi su klišeizirani, radnja do velikog i čudnog plot twista ugodna, ali ne i neviđena, dok je voiceover napravljen prilično nedorečeno. Vaš lik je cijelo vrijeme mutav, a dijalog s drugim likovima malo je zvučan, malo narativan. Sretnije rješenje bi bilo da se odlučilo za jednu varijantu između potpunog voiceovera ili isključivo tekstualnog te ostalo vjerno do kraja toj odluci. Maestralna zvučna podloga koja prati događanja na ekranu te potencira uzbuđenje u kombinaciji s već spomenutom grafikom fatalni je combo te vas igra vrlo brzo uvuče u svijet nordijske mitologije, hitnosti situacije te potrebe za osvetom krvožednim osvajačima koji su vas prisili na napuštanje vikinške seoske idile.

Naslovom nalik na davno izgubljenu knjigu G.R.R.Martina koja bi bila smještena na Iron Islands, primjerice u Pyke, igra „Song of iron“ grafička i zvukovna je poslastica korektnog izazova koju ne bi trebali zaobići ukoliko ste zaljubljenik u hack’n’slash platformere. Zapaliti mač poput Berica Dondarriona, naoružati se munjama kao Thor te se tako sučeliti i sa ledenim zmajem, Viserionovim dublerom doživljaj je vrijedan nekolicine slobodnih poslijepodneva.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.