Resident Evil Village izašao je u svibnju prošle godine i, na razočaranje mnogih, nije dobio nikakav novi sadržaj sve do kraja listopada ove godine. Razumljivo je to razočaranje, budući da nas je Capcom naviknuo sa prošlim nastavkom da dobijemo i nekoliko dodatnih story DLC-ova koji donose još nekoliko sati tako ugodnoga gameplaya, a i produbljuju priču. Srećom za njih, sam Village je oduševio sve prošle godine, skupio je puno nagrada, (donekle) završio priču iz Biohazarda i opravdao sva očekivanja. Iako ćemo se u ovoj recenziji osvrnuti i na osnovnu igru, Gold Edition je ipak još više od toga. Napokon smo dobili novi single player sadržaj, DLC ”Shadows of Rose” koji adresirao ovu ”donekle” nedovršenu priču obitelji Winters, a donosi i igranje kompletne igre iz trećega lica te dodatne misije u Mercenaries modeu. Stoga je vrijeme da vidimo kako ovaj novi sadržaj ”upada” u širi kontekst jedne zastrašujuće dobre igre kao što je RE Village i koliko je Gold izdanje neizbježno za sve fanove serijala.

Budući da nismo imali samostalnu recenziju Villagea kad je prvotno izašao, osjetio sam potrebu da obradimo malo detaljnije i ovu  temu, pogotovo jer  se konačna ocjena tiče kompletnoga izdanja igre. Village je, kao što već mnogi znaju, nastavak iznimno hvaljenog i uspješnoga, a mnogi bi rekli i najstrašnijeg Resident Evila, Resident Evil 7: Biohazard. Nakon par početnih iznenađenja koje je Biohazard dobio, od nepostojanja ”klasičnih” zombija (bar ne onakvih na kakve smo navikli u serijalu),  prebacivanje igre u perspektivu iz prvoga lica, novoga lika, glavnog protagonista Ethana Wintersa, igra je brzo postala jedna od najboljih predstavnika iz serijala, iz sata u sat tijekom igranja, za mnoge stare i nove fanove Capcomove uspješnice. Ethanova priča u samom početku je bila relativno jednostavna, ali jako brzo strašna i čudna, kad je krenuo u potragu za svojom ženom Miom i u potrazi završi u kući ”lude” obitelji Baker. Bakeri su bili zaraženi gljivičnom infekcijom, pljesni (mold) koja stvara razna čudovišta po kući, čudovišta zvana Molded, a budući da se radi o neurološkom virusu, mijenja i ljude na gore, od toga da im daje regenerativne sposobnosti do toga da se ponašaju gore, zlokobnije, čudnije i psihotičnije nego dok su bili ”normalni”. Priča se brzo granala u aspekte RE univerzuma koje nismo mogli očekivati, a koji su bili dosta logični i zanimljivi, te iako priča u Biohazardu pa i u Villageu koketira sa campy i trash dijelovima, čudnim ponašanjima likova i njihovim reakcijama, pruža sasvim zanimljivo i ugodno iskustvo. Činjenica da je mnogima od nas stalo do Ethana, Mie, pa i njihove kćeri s kojom počinje Village, dodatni zapleti u nastavku i neka razotkrivanja vezana za događaje iz sedmice dalo je svakako na težini iskustvu igranja Villagea. Perspektiva iz prvoga lica, survival aspekt i sjajno dizajnirane lokacije, pa i razne zagonetke, misije, konstantan osjećaj straha iz tjeskobnijega Biohazarada prebačen je i u puno veći i glomazniji Village, u kojem Ethan (opet) traži Miu i kćer koje su u početku igre ubijene/otete/nestale (teško je znati što se sve događa iz tih scena u početku, a tek malo kasnije postane jasnije što se dogodilo) i koji donosi neke promjene u ritmu i gameplayu. Village u svakom slučaju donosi nove zanimljive antagoniste, razradu priče iz prijašnjeg dijela i još čudnije zadatke i događaje vezane uz Ethana, njegovu obitelj, pa i što se sve dogodilo u Biohazardu. Sve u svemu, sjajan nastavak koji je donio i neke promjene u dinamici igranja s obzirom na prošli nastavak, i to prvenstveno na količinu akcijskih elemenata.

Naime, Village je više akcijski orijentiran od Biohazarda te, iako ima raznih dijelova šuljanja i elemenata narativne igre, često će se dogoditi neki dijelovi igre i neke bitke koje iskaču iz RE stila i skaču u, na primjer, osjećaj da igramo Doom s obzirom koliko je  pucanje naglašeno. Srećom, i dalje ostaje onaj isti ugođaj i horor aspekt bez obzira na tu promjenu, te je Capcom uspio održati stil prošle igre, donijeti nešto novo i na kraju nas izuzetno dobro zastrašiti i zabaviti. Kontrole po tom pitanju i sama kamera su iznimno bitni elementi, i ovdje su riješeni skoro pa savršeno. RE engine i dalje funkcionira predivno, i svakako je poslastica za sva čula, naravno, ako vam se smeta konstantan osjećaj straha koji igra donosi za sobom. O osnovnoj igri Villagea se ne treba više puno govoriti, jer su fanovi, a i mnogi drugi, već zasigurno zaigrali igru i ostali oduševljeni. Ili barem zadovoljni. To potvrđuju i razne prijašnje recenzije, nagrade i nominacije.

Inovacija u Gold Editionu je dovođenje perspektive iz trećega lica. Po prvi puta u avanturama Ethana Wintera možemo Ethana malo i vidjeti, barem njegova leđa jer nam je pogled sada iza ramena, donekle bliži klasičnim Resident Evil igrama, iako ne totalno isti. Akcija i ovako funkcionira, za neke će preglednost biti bolja, no jedan maleni faktor doživljaja se možda ipak gubi sa ovom perspektivom, jer je igra napravljena prvenstveno za perspektivu iz prvog lica. To se vidi i u samoj igri kada u određenim trenucima imamo kratke animacije ili scene koje su i dalje ostale kao da igramo iz prvoga lica, a ne trećega, što je ipak malo veći pothvat bio za programere da izmjene. No, svakako je ovo nešto što su ljudi željeli, što ne umanjuje gameplay mehaniku i način igranja i što je dobrodošla inovacija. Inovacija koja, ipak, bolje funkcionira u Villeageu nego što bi, recimo, funkcionirala u Biohazardu jer je tamo bitan dio horora i iskustva upravo ta perspektiva iz prvoga lica. Budući da je Village više akcijski orijentiran, takve promjene ovdje nisu previše primjetne. Ipak, ako prvi puta sada igrate Village, moja preporuka je da se igra prvi put izvorno iz prvog lica kako je i planirano. A perspektivu možete i mijenjati slobodno kroz igranje, tako da je i to veliki plus.

Village je, iz koje god perspektive igramo, fantastična igra. Ne samo unutar žanra ili serijala, nego ima potencijal da veliki broj novih ljudi koji nisu prije igrali igre ovakvoga tipa ga zaigraju. Doduše, zastrašivanje i horor elementi su bitan element zbog kojeg će neki zazirati, kao što je slučaj i sa raznim horor filmovima, no svi koji misle da su dovoljno ”hrabri” ili žele testirati svoju hrabrost mogu se okušati u otvorenijem i malo manje mračnom nastavku kojeg obogaćuju zanimljivi neprijatelji. Tu ne govorim toliko o još jednoj čudnoj reinkarnaciji čudovišta koje ćete susretati kroz igru, Lycans, koji svakako imaju svoje razne forme i strašni su na svoj specifičan način, već o onima koji ipak imaju neku karakterizaciju, pa koje ste i viđali kroz zadnjih godinu-dvije po društvenim mrežama – na prvom mjestu je svakako Lady Dimitrescu i njene kćeri u prvoj dionici igre. Dimitrescu služi ovdje kao ”ono jedno čudovište” koje vas često naganja kroz kuću i i zbog koje smo uvijek oprezni i anksiozni (kao što je bio slučaj u Biohazardu, pa i u ‘dvojci’ i ‘trojci’ sa Mr.X-om i Nemesisom). Capcom poštuje legacy svog serijala, pa je uz taj element ovdje i veliki broj zagonetki, zapisa/dnevnika koji dodatno produbljuju priču, herbovi i apsurdne hiperrealne situacije u kojima se kroz igru pronađete. Uz Lady Dimitrescu, tu su još Karl Heisenberg sa svojim raznim oružjima i spravicama, čije će lokacije i sukob s njim također biti za pamćenje, pa Donna Beneviento i njena kuća u kojoj se sadržava najstrašniji dio igre i vrhunac narativnoga horor dizajna u igri te, možda najslabija karika, Salvatore Moreau i njegova močvara koja donosi zanimljive ”prostorne zagonetke” i, možemo ih jedva tako zvati, platformske elemente koji dodatno začinjuju igru, ali koji su, barem meni osobno, bili najmanje impresivni. Sve završava sa sukobom sa Mother Mirandom i objašnjenjem svega što se dogodilo sve Ethanu, Mii i Rose i koje su sve posljedice bile ”druženja” sa obitelji Baker u prošlom nastavku. Puno toga se nadovezuje na prošli nastavak, i ako vam je bitna priča svakako je preporučljivo ipak da se prvo odigra strašniji Biohazard, no ovdje ćemo stati vezano uz sve twistowe i spoilere koji bi se mogli reći, unatoč tome što je igra ”vani” skoro dvije godine.

A zašto pričamo opet (ili u mom slučaju po prvi put, ali tako kasno) o ovoj igri? Pa, teško je story DLC koji je izašao u sklopu Gold izdanja, ”Shadows of Rose” izdvojiti iz cjelokupnoga doživljaja igre. Rose, kao Ethanova kćer, nekoliko godina nakon događaja u Villageu kreće u svoju osobnu pustolovonu motivirana s mogućnošću da izgubi svoje moći. Moći, upravljanje moldom, dio je i gameplaya pa uz klasično naoružavanje pištoljem i puškom, Rose ima i posebne nadnaravne sposobnosti s kojima uništava određene zaražene biljke, usporava neprijatelje ili ih čak ubija, a to su sposobnosti koje dobivaju fokus i koje se nadograđuju kroz svih tri i pol do četiri sata gameplaya koji vas čeka u DLC-u. Nažalost, DLC nije dug, pogotovo za sve one koji su Village završili i svima kojima je nedostajalo još igranja, ovaj povratak će biti donekle kratkoga trajanja. Pogotovo kad uzmemo u obzir koliko je Biohazard imao dodatnih misija i DLC-ova kroz svoju aktivnost, smatram da smo ipak dobili jako malo zasada, koliko god to malo bilo slatko. Ako stavimo kratkoću sa strane, Shadows of Rose je puno strašnije iskustvo od osnovne igre s Ethanom, više je narativna horor igra nego survival horor akcijska avantura, te (iako joj ne nedostaje akcije) nikako nije toliko akcijski orijentirana kao osnovni dio igre. Ovdje ćete posjetiti neke stare lokacije iz Villagea, i sjajno je to opravdano i napravljeno kroz priču, a i završiti će se neki (za koje pak nismo znali) neriješeni računi čak i iz Biohazarda, što je sjajan dio igre i priče i zaokružuje cijelu sagu o obitelji Winters na sjajan način. RE priču se uvijek može kritizirati, pa čak i ako zanemarimo njihove svjesne campy elemente i čudne dijaloge no to je uvijek bio dio serijala i jedan dio šarma. Horor i treba biti čudan, često nedovršen i neobjašnjiv, pa ponekad i pun ispod prosječnih dijaloga kakve ima Ethan, i od toga Capcom ne bježi, pogotovo u Villageu. I mislim da se, u konačnici, višestruko isplatilo.

House Beneviento je dio igre koji je i kroz Ethanov put bio najstrašnija lokacija. Iako je Lady Dimitrescu dobila najviše pozornosti, pa i dio s njom i njenim kćerima je najklasičniji dio serijala, i najviše je podsjećao na Biohazard sa konstantnim osjećajem da od nekoga bježite i da morate paziti na okolinu, Hose Beneviento, i dio sa mrakom, simpatičnim zagonetka i stravičnim lutkama ostaje kao dio sa najboljim horor elementima. Kod Shadows of Rose taj dio je dosegao sasvim novu razinu i bez premca i konkurencije je najstrašniji dio Villagea. Neki bi bili hrabri toliko da kažu i da je bolje i strašnije od svega u Biohazardu, pogotovo iz pogleda level dizajna i kako su točno te lutke postale sa Rose još strašnije i inkorporirane u gameplay gdje vas igra natjera da igrate na određeni način. Na primjer, u jednom trenutku se morate kretati po prostorijama unatrag, što je doprinijelo tome da vas nešto iza leđa iznenadi na sasvim drugačiji način. Samo ovaj dio, koji traje otprilike sat vremena, vrijedan je kupovine cijeloga DLC-a za svakoga fana serijala.

Općenito igranje sa strahom i tjeskobom kod igrača/ica je izvedeno u cjelokupnom Villageu na najvišoj razini do sada. I dok ja govorim da ova igra možda ima i najstrašnije i najbolje horor elemente u video-igrama ikad, Gordan će mi svakako izlistati nekoliko jednako strašnih ili boljih primjera. I, iako je vjerojatno u pravu, oduševljenje ovom igrom za koju je kriv ne samo gameplay, priča, grafika nego i zvuk i osjećaj zapuštenosti sela u kojem osjetiš svaki vjetar, svako kretanje i svaku dasku koja se raspada dovelo me do tog zaključka oko kojeg ću se vjerojatno smiriti u narednim mjesecima i spustiti neke superlative. No, zasada stojim pri tome da je ovo fantastično survival horor iskustvo koje nadilazi, ili barem što se mene tiče treba nadilaziti fanove samoga žanra.

Posebno izdanje Resident Evil Villagea donijelo je toliko očekivani DLC koji dosta dobro završava priču vezanu za glavne protagoniste i antagoniste sedmoga i osmoga nastavka. Priča puna horor šablona, campy momenata i nekih donekle predvidljivih likova donosi dovoljno stila, samosvjesnosti, par iznenađenja ali i par užasno predividljivih elemenata priče unutar koja ipak zadovoljavajuće završava cijeli ovaj ”ep”, koliko različit, toliko i sličan prijašnjim nastavcima. Što se tiče gameplaya, grafike, kontrola, lokacija, oružja, Village je sasvim jednoznačan- radi se o perfektno izvedenoj igri za koju se nadam da će isprobati i oni koji ne vole ili zaziru od ovoga žanra. Kao i oni koji su prije deset godina odustali od serijala i nikada mu se nisu vratili. Iako želimo još što se tiče dodatnih story DLC-eva, zasad se ovo čini kao kraj Village sage. I čini se kao najbolji izbor za ovu grupaciju koju sam maloprije spomenuo, dok će fanovi Villagea svakako uživati u ovom dodatnom DLC-u, pa i ostalom novom sadržaju.