Nakon preko 20 igraćih adaptacija, i velike kolekcije akcijskih avantura, mega popularni anime/manga One Piece, dobio je svoj turn based RPG. Za proslavu 25. godišnjice franšize, fanovi su dobili dugoočekivani RPG sa voljenim likovima, novu priču i zanimljivi povratak nekim velikim avanturama i likovima koji su obilježili prijašnjih tisuću epizoda. Veći, glomazniji RPG naslov nešto je što je logično za bogati svijet One Piecea koji ima veliki broj priča, likova, lokacija, borbe, a još uvijek dosta i potencijala, pa je svakako zaslužio interes javnosti koji nadilazi samo fanove serijala i intrigira i sve one radoznale. ILCA i Namco Bandai su napravili dobar posao, projekt dostojan godina koje slave, nudeći za svakoga po nešto.

One Piece Odyssey počinje sa sasvim novom pričom koja popularne likove, Monkey D. Luffya i ostale članove i članice njegove gusarske Strawhat postrojbe smješta na tajanstveni otok Waford. Nakon brodske nesreće, i početnog istraživanja Waforda, Straw Hat gusari upoznaju Adio Suertea, istraživača/ratnika i djevojku Lim koja im je, smatrajući ih prijetnjom, oduzela sve moći i smjestila ih u ”kocku”. Nakon prvotnoga nesporazuma pa upoznavanja, Luffy i ekipa nađu zajednički jezik (pa i misiju) sa Adiom i Lim, no ispada da dobivanje svojih moći natrag nije tako jednostavan i brz proces. Kako bi vratili sve svoje sposobnosti koje su sad raspršene u manje kocke,  Straw Hat gusari moraju istražiti Memoriu. Memoria je dosta jednostavno ime za svijet satkan od njihovih sjećanja, kojeg aktiviraju uz pomoć Lim te posjećuju neka već zaboravljena mjesta, likove i neprijatelje. Najveći pothvat narativnog dizajna pa i samog scenarija u ovoj igri leži u ovim situacijama, gdje glavni likovi posjećuju stare lokacije iz animea te moraju ponovno proći kroz tu pustolovinu (sa blagim promjenama). Na taj način ljudi koji nisu toliko upoznati sa One Piece animeom mogu proći razne legendarne priče iz prošlosti, a fanovi po prvi put posjećuju ove lokacije u igri i sudjeluju u nekim legendarnim bitkama iz animea. Ovo je svakako ingeniozan način da se pruži i fanovima i novajlijama dovoljno novoga i zanimljivoga, da se zaigra i na nostalgiju i na neku logiku, iza koje stoji jednostavna ideja, ali toliko je rijetko viđamo ovako izvedenu da je moram naglasiti kao veliki plus. Od lokacija koje susrećemo kroz igru i devet poglavlja, uz otok Waford i njegove tajne i opasne lokacije, tu su Arabasta, Water 7, Enies lovy, Marineford i Dressrosa. Fanovi znaju već što mogu očekivati u tim pričama i na tim mjestima, i skoro sve jest tamo što bi očekivali, dok svi drugi koji nemaju toliko pojma o One Pieceu dobivaju sjajnu prezentaciju svega što čini ovaj anime/mangu popularnom – akcija, simpatični likovi, humor, uvrnuti dizajn i karakterizacija nekih likova, pa i teme koje se istaknu kroz priču koja traje više od 30 sati.

Po pravoj JRPG maniri, igra je dosta duga, nekad ipak (nepotrebno) preduga sa aspektima igranja koji su se mogli preskočiti i za koje se dobiva dojam da su namjerno stvoreni da nas zamaraju. Igra jest linearna unatoč nekim open-world aspektima, ali svako malo vas tjera natrag da pokupite opet nešto ili nađete nekoga pa se  nakon toga kratkog razgovora/zadatka vraćate na mjesto s kojega napredujete dalje. Mogućnost brzog putovanja se pojavljuje tijekom drugog poglavlja, no ne rješava do kraja problem jer je nekad to odugovlačenje i vraćanje opet otežano i nakon transporta na tu lokaciju na kojoj se nalazi ”nešto” jer to ”nešto” se ne nalazi odmah na licu mjesta već zahtjeva malo traženja (a i prolazak kroz dodatne dijaloge bez kojih se moglo). Za prelazak drugoga poglavlja, ako ne računate neke standardne podmisije, trebati će vam deset sati, što je najviše za ikoje od poglavlja i, uistinu, neobjašnjiva pojava i logika koja stoji iza toga. Nakon toga vas čeka još puno uzbuđenja i novosti, a igra ne odustaje od unošenja novih gameplay elemenata (npr. načina craftanja određenih itema ili nove vrste dodatnih misija) ni nakon 15 sati igre. To svakako održava svježinu igre, no nekad nepotrebno komplicira pripreme za bitke koje, u konačnici, i nisu pretjerano teške čak i ako ne idete grindati i obavljati dodatne misije i bitke za level upanje. Developeri su, zbog neobjašnjivoga razloga, htjeli dodatno začiniti igru sa puzzle elementima, pa tako povremeno dobivamo zadatke i izazove koje inače viđamo više u akcijskim avanturama, a ne u igrama ove vrste. I Odyssey je, htio ne htio, pokazao zašto je to tako rijetko – dijelovi u kojima se sobe preokrenu, igramo sa zrcalima i svjetlom kako bi otključali nove prostorije pa se vraćali i opet okretali sobe i opet spajali zrcala nisu baš prijateljski nastrojena što se tiče kamere, upravljanja pa ni ritma igre. Snažno se stvari uspore, zagonetke nisu nešto previše inovativne i zabavne, i dovode igru u opasnost da netko čak odustane ili uzme dužu pauzu od igranja.

Sustav borbe je (donekle) tradicionalni turn based RPG, što znači da se svaka borba odvija na poteze. Budući da nema trke s vremenom, takva odluka omogućava korištenje itema, razmišljanje o status efektima, tipovima boraca i protiv koga su njihovi napadi jači ili slabiji, što je developer ILCA iskoristio da unesene neke svoje inovacije. Najvažniji dio toga jest princip tri glavna tipa likova i kako se ti tipovi međusobno odnose jedni prema drugima. Ukratko, svaki lik u vašem timu, pa i protivnici, određeni su Power, Technique ili Speed tipovima, unutar kojih njihov odnos funkcionira, na primjer, tako da su Speed likovima najslabija točka Power likovi, no napadi su im jači protiv technique likova, dok technique likovi imaju prednost nad Power likovima. Poprilično jednostavan koncept dodatno je začinjen sa opcijama napadanja, u kojima svaki vaš lik ima osnovne napade, veliki broj ability poteza koji nose sa sobom dodatne efekte (kako na vas, tako i na protivnika, od dodatnog krvarenja, stuna i slično), a tu je i mogućnost korištenja itema te posebni Bond potezi. Same bitke se odvijaju na fiksnim lokacijama, no bitka može biti podijeljena u zone, tako da će neki neprijatelji biti bliže nekim članovima vašega tima, dok ostali u timu imaju na udaljenijoj lokaciji svoje bitke. Tijekom bitke koristimo 4 od, najčešće, 7 dostupnih igrivih likova, a možemo ih i mijenjati tijekom same bitke. Uz standardni HP (health points), svi likovi imaju i TP (tehnique points) koji omogućuju izvođenje ability poteza. Vrijedi napomenuti da se TP može puniti i izvođenjem običnih napada,  a ne samo preko odmaranja cijelog tima ili korištenjem itema koji donose TP, što je svakako dobrodošao način da borbena mehanika malo ”iskoči” iz onoga što očekujemo u žanru. Korisničko sučelje koje se vezuje uz stavljanje accessoriesa na likove i što točno oni rade jest malo hektično, kao i načini na koje ih ”punimo” posebnim kockama (koje nalazimo po putu za vrijeme igranja). Kroz igru vraćate svoje posebne sposobnosti, spomenute abilitye, kroz dijeliće glavne kocke koja se raspala i koja je uzela sve vaše moći, a dobivate ih kroz samostalno pronaženje po lokacijama i kroz napredovanje u priči.

Ponašanje kamere, tj. perspektiva za vrijeme samih bitaka zna biti nepregledna, pogotovo kad imamo više od 4 protivnika. Borbe se u Odysseyu baziraju i na udaljenostima neprijatelja i vaših likova od njih, pa sam setup prije bitke može biti također bitan. S kim stavljate Luffyja, ili je on sam, tko je vođa, gdje su ostali i koga mogu napadati, koji napadi jesu ranged napadi i slično zna biti malo zbunjujuće. Bond sustav, s kojima se upoznajemo duboko u dugom poglavlju, nakon već osam sati igre, jest malo iznenađujuće kasna inovacija no poprilično je zanimljivi dodatan sloj igranja. Naime, kroz priču ćete imati priliku da neki od članova/ica tima obave posebne misije i tako stvore posebnu vezu među sobom (tj. bond) nakon čega ćete imati posebne bond napade. Bond specijalni napadi izgledaju fantastično, doduše, kao i svi drugi potezi. Neprijatelji su sjajno dizajnirani, komunikacija između likova za vrijeme bitke je zanimljiva, napeta, smiješna (zavisi kako kad), sve je dosta šareno i dinamično. Kao što rekoh, nekad malo previše dinamično, no nema sumnje da je jedan od ljepših dijelova igre upravo količina detalja i pozornosti koje je posvećeno likovima i svim njihovim napadima, većina kojih su viđeni i u animeu. Veliki plus je što, kada vam i možda dosadi da gledate jedne te iste animacije nekih napada, igra ima ”speed up” opciju.

Odlična audio-vizualna prezentacija nastavlja se i u ostatku igre. U suštini linearna ‘‘polovično open” – world igra, Odyssey donosi razne lijepo prenesene svjetove i lokacije iz animea i pokušava unijeti živost sa ljudima i životinjama koji nastanjuju te lokacije. Sa mnogima se može pričati, na nekim mjestima možete odmarati tim ili ”kuhati” posebnu hranu koja služi kao itemi koje koristite u bitkama (za koje tražite sastojke na razne načine kroz igru), a sve to otvara dosta prostora za sporedne misije, questove ili pronalaženje bjegunaca sa lokalnih tjeralica, što sve zajedno znatno produljuje igru i dodatan je izazov za kompletiranje svih aspekata igre. Tu ne očekujte pretjerane inovacije i iznenađenja, ubrzo, kao i kod mnogih jačih igara, ovo postaju samo dodatne zanimacije i ponavljanje istih obrazaca. Stvar često, ipak, spašavaju zanimljivi neprijatelji i njihov dizajn, iako je šteta što ih nema više jer ćete na, na primjer, Arabasti, dosta brzo shvatiti da se ponavlja istih šest-sedam neprijatelja, sa istim napadima, zvukovima, gestikulacijama.

One Piece Odyssey ima nabacano puno toga. Svako malo uleti neki novi aspekt igranja, neki novi način craftanja itema, novi izazovi, i u prosjeku je sve dovoljno dobro da mogu reći da se radi o iznimno lijepoj i zabavnoj igri sa dosta šarma. Na nekim stvarima kaska, neke stvari su nepotrebne, no sjajna ideja sa pričom te ispolirani turn based koncept bitaka kojeg vidimo rjeđe nego što želimo, donosi ugodno iskustvo ne samo za fanove serijala, već i za one koji to žele postati. Izazova, neprijatelja, lokacija, sati igranja je puno, nekad se čini da je i više nego potrebno, te jedino opasnost od zamora i raznih mogućnosti može neke odbaciti od konkretnijeg igranja. One Piece Odyssey nije Dragon Ball Z: Kakarot, no u nekim stvarima je bolja igraća adaptacija popularnog animea (bar što se tiče pristupa kanonu i donošenja nečega novoga), a svakako je pri samom vrhu liste od, kako smo naveli na početku, preko 20 igraćih adaptacija One Piecea.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.