Team17 nam pred sam kraj proljeća donosi vrlo zanimljivu igru. Killer Frequency je first-person horor puzzle avantura čija se radnja odvija u malom američkom gradu Gallows Creek davne 1987. godine, a stavlja nas u ulogu voditelja kasnonoćne radijske talk show emisije koju vodi nekada slavni voditelj Forrest Nash. Međutim, ovaj mali grad ima jezivu povijest, tijekom 1950-ih živio je i gradom kročio serijski ubojica zvan The Whistling Man, koji se, naizgled, „vratio“ iz mrtvih te ponovno počinje zagorčavati živote stanovnika tog mjesta. Ova estetski zanimljiva igra sigurno će ponuditi jedinstveno iskustvo, a predivan glas Forresta Nasha zaokružio je to čitavo iskustvo igranja.

Na samom početku, imamo tutorial koji nas upoznaje sa osnovama igre; možemo uzimati stvari, bacati ih, detaljno pregledati, čučnuti i otvarati vrata. Nakon toga, igra nas uči kako biti radijski voditelj, odnosno priprema nas za emitiranje uživo u kojem ćemo puštati glazbu i reklame te nas uči kako razgovarati s ljudima i primati pozive stanovnika. Mehanike su jednostavne, ništa nije preteško, samo je bitna mala prilagodba. Osim toga, u igri ćemo imati prozorčić koji će se pojavljivati kako priča bude tekla, a služit će da donesemo neku važnu ili ne toliko važnu odluku.

Kako je to sve onda povezano? Jedne noći dobili smo poziv od osobe koja radi u službi za hitne pozive i koja nam tom prilikom otkriva nam da je policijska postaja napadnuta i da je ubijen glavni šerif ovog gradića. Ta osoba je otišla prema policijskoj postaji da im pomogne, shvaćajući da se u grad vratio serijski ubojica. Već odmah na početku suočavamo se s važnim odlukama, odnosno biramo među odabranim odgovorima ono što mi smatramo da je ispravno, a svaka odluka utjecat će na to hoće li osoba preživjeti ili ne. Mi kao Forrest Nash pomažemo ljudima da donesu odluku što napraviti sljedeće. Međutim, kako ta jedna jedina osoba više nije u zgradi, odnosno u službi za hitne pozive, na nama je sada da primamo te pozive, jer logično je da ljudi ipak slušaju radio i da se lako može doći do njega. Svako zvonjenje telefona je posebno, može biti stanovnik, neka šala ili netko tko se večeras suočava s ozbiljnom opasnošću, a na našim postupcima i odlukama je, kako sam naveo ranije, da ih održimo na životu jer je serijski ubojica počeo lutati gradom i ne bira žrtve. Da ne bi bilo zabune, to je stvarna osoba, a pred sam kraj saznat ćemo više o njoj i tko je to zapravo.

U igri imamo ukupno 11 poziva i samo igranje traje negdje oko 4-5 sati. Svaki poziv će biti drugačiji, a uvijek ćemo dobiti neki hint kako riješiti neku zagonetku koja nam se nađe na putu. Sve dok znate čitati priručnik, kartu ili koristiti logiku, zagonetke u Killer Frequencyju možda uopće nisu zagonetke jer nemaju vremensko ograničenje. Primjerice, u jednom trenutku nazvat će nas lik koji se zove Murphy, a kojeg je serijski ubojica zatvorio u jedan kontejner na smetlištu i odlučio zapaliti tu neku prostoriju u kojoj se kontejner nalazi. Pošto policija nije u funkciji mi moramo odabrati koju ćemo osobu nazvati da je u blizini i da može pomoći. U toj odluci pomoći će nam karta samog grada koja se nalazi sa naše strane, a postoji i nekoliko važnih obavijesti koji mogu utjecati na to kako će cijela ta misija završiti.

Forrest Nash tehnički nije taj koji je u opasnosti i nevjerojatno je smiren za nekoga tko ima ljudske živote u svojim rukama. Također, naša producentica Peggy uvijek je dostupna ako zapnemo, odnosno neće nam davati odgovore na zagonetke. Nećemo samo sjediti u radijskoj sobi, nego ćemo hodati i izvan nje, istraživati postaju i uzimati stvari koje se nalaze u njoj. Iako će se sve događati unutar našeg studija, svaki put kada izađete iz te sobe, imat ćete neki jeziv osjećaj tako da vas svaki mali zvuk može uplašiti. Uglavnom, ako uzmemo sve u obzir, u prvom planu je naracija, a ostale značajke su tu da nam ne bude previše dosadno.

Atmosfera same igre je sjajna, nikad ne znate što se može dogoditi i što vas sve čeka. Dosta je i onih izazovnih zagonetki, primjerice, kada vodimo jednog dječaka iz labirinta unutar jednog zabavnog parka, tu se itekako možemo pogubiti iako ispred sebe imamo kartu koja nam pokazuje kako taj labirint izgleda i gdje je točno izlaz. Čak iako se dogodi da neka osoba umre, to apsolutno ništa ne znači jer tugovanje traje samo nekolika minuta, a jedino što se može dogoditi je da niste uspjeli dobili achievement koji vam igra nudi kada spasite osobu. Veliku zamjerku imam prema tome da neki dijelovi traju predugo; dijalozi su nekad, kako bi se reklo, „hit and miss“ i moglo se dosta toga izbaciti. Grafika same igre je apsolutno predivna, detalji su na mjestu i daju imerzivniji osjećaj okolini. Velika pohvala na trudu developera oko izgleda samih soba, glazbenih ploča, kazeta, mikrofona itd.

Zaključno bih rekao sljedeće. Iako igra slovi kao horor, ona to zapravo nije. Svi bi zapravo mogli uživati u ovom naslovu. Ubijanje i nije toliko strašno jer se sve vrti oko humora i mi zapravo to ništa ne vidimo, nego samo čujemo. Neki pozivi tijekom igre će biti smiješni, imamo vremena za predah jer nije uvijek u prvom planu serijski ubojica. Glasovna gluma je vrhunska, glazba je također jako dobra i imamo taj neki osjećaj kako je to biti radijski voditelj iako to također nije u prvom planu. Killer Frequency je svakako igra za uživanje, nema stresa jer vremenski nismo ograničeni samo u nekim dijelovima kada brzo trebamo donijeti odluku, ali ni to nije prestrašno. Sve u svemu, jako dobra igra i jedna je od originalnijih na tržištu.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.