Uh, valja napisati uvod. Kakav uvod se može “smisliti” za franšizu koja je “odgojila” skoro tri generacije gamera? Kako u kratkim crtama opisati legacy svojevrsnog začetnika action (hack & slash) RPG žanra? Prvi Diablo je u velikoj mjeri odredio način na koji su se razvijale igre u RPG žanru, neovisno radilo se o top-down (2D/3D) tipu igara ili “fully” first person/third person RPG-ovima.

Sada već prethistorijske 1997 godine, Blizzard je izbacio prvi nastavak Diablo franšize i predstavio do tada neviđen hektički real-time gameplay u kojem nas ospjedaju hrpetine neprijatelja koji su bili za to vrijeme iznimno raznovrsni te su zahtjevali razne strategije u pristupu borbi za svakog od njih. Uz navedeno, Diablo je imao hrpetinu raznih oružja, opreme i ostalih drangulija, a na sve to Blizzard je “nakeljio” i tehnologiju proceduralnih nivoa kroz koje smo tumarali i trgali sve pred sobom. Naravno, tu nije bio kraj svemu.

Tehnološki i po pitanju gameplaya, Diablo je bio vrhunski. Apsolutno je postavio temelje za jednu od najboljih gaming franšiza. Imali smo sjajan storytelling, kompleksne likove, vrhunske dijaloge, questove, jednostavnost razvoja lika i skill tree koji je bio razumljiv (jednostavan) svima. I još jednom, tu nije bio kraj ili, bolje rečeno u pravoj top-shop maniri, to nije bilo sve. Blizzard je s Diablom lansirao Battle.net i ponudio punokvrni online servis koji je kasnije eksplodirao s Starcraftom. Multiplayer je bio baziran primarno na co-op filozofiji, ali je igračima ostavljena opcija i PVP-a ukoliko to žele. Upravo ovaj zadnji dio (Battle.net) se pokazao revolucionarnim i postao apsolutni game changer za budućnost gaming industrije. Tri godine kasnije, Blizzard je ponovno ispisao povijesti.

Diablo II, sa svojim izlaskom na ljeto 2000. godine je doslovno premašio sva očekivanja i hype. Fantastičan gameplay prethodnika je još ubrzan i začinjen raznim dodacima. Horadric cube, rune, socketi nudili su hrpu opcija i kombinacija za oružja, armor i sve živo. Battle.net je doživio upgrade i Diablo II multiplayer scena je potpuno eksplodirala s guildovima i uveden je za današnje pojmove standardni ladder sistem. Storytelling je pratio napredak u gameplayu i ostalim stvarima na iznimno visokoj razini. Diablo II je s vremenom dobio i ekspanziju imena Lord of Destruction koja je proširila svijet/mapu i uvela novu klasu (s nešto dužim vremenom je dobio i puni remaster u pod nazivom Diablo II: Ressurected i bio apsolutni pogodak za Blizzard prije cca. dvije godine). Storytelling je doveden skoro do savršenstva i kulminirao epskim fajtom i definitivnim krajem priče. Produkcija same igre je bila nešto do tog trenutka neviđeno i Blizzard zacementiralo kao studio koji ne može pogriješiti. Odnosno, tako se barem mislilo do idućeg nastavka. Diablo je tako otišao u hibernaciju dugih 12 godina za Blizzard, njihov fokus se potpuno usmjerio na razvoj World of Warcrafta s kojim su dominirali (i još uvijek dominiraju) MMO tržištem. Ali, kako to uvijek biva, zov novca i krikovi fanova su bili jači.

Od samih najava za Diablo III, prvih gameplay videa, fanovi su bili ekstremno glasni u svojim kritikama. Kritiziran je bio vizualni aspekt igre, da je prešaren, djetinjast i slično. Neki su kritizirali i “always online” komponentu. Jako je puno kritizirano da se u igri potencira previše MMO aspekata i da tome nema mjesta u jednoj akcijskoj RPG igri s co-op elementima. Naravno, neke od ovih kritika su bile razumne, no velika većina njih je bila potpuno besmislena. U vrijeme izlaska Diabla III (2012. godine), Blizzard je već žario i palio godinama sa World of Warcraftom te je shvatio da će, ako želi da Diablo III živi dugo, morati koncipirati igru s nekim MMO-like featurima. Naravno, Battle.net je i ovdje bio okosnica svega, guildovi, co-op, puno izraženija PVP komponenta, ladder sistem i naravno danas svima jako dobro poznate sezone. Uz navedeno, Blizzard je prilikom launcha uveo i auction house po uzoru na World of Warcraft. Tako smo nakratko imali i dio igre koji je omogućavao igračima da trguju s itemima međusobno. Zašto kažemo “imali”? Pa, Blizzard je s vremenom shvatio da igrači trguju s itemima putem ebaya i slično te su na taj način igrači dubljeg džepa mogli imati bolju opremu koja bi rezultirala superiornijim likovima u bilo kakvom PVP-u. Blizzard je u tom trenutku bio prozvan da je napravio Diablo III kao pay2win igru. Vrlo brzo, Blizzard je reagirao na način da je prvo ugasio auction house, pa ga razbio na dva različita tipa, da bi ga ultimativno potpuno ugasio dvije godine nakon izlaska igre. Neovisno o kritikama igrača u začetku, Diablo III se s godinama transformirao u fantastičnu igru bjesomučno brzog i zabavnog gameplaya, pa je na kraju bio monstruozni financijski hit za Blizzard s 65 milijuna igrača.

Dobro, jasno nam je da niste tu da bi čitali baljezganje nekog gerijatrijskog gamera o povijesti Diabla. Idemo mi vidjeti što je to Blizzard skuhao u novom nastavku ove ultra uspješne franšize.

Nastavak koji to nije

Ne, zaista. Premda novi Diablo nosi broj četiri u svom imenu, ovde se radi o svojevrsnom rebootu franšize, ako ćemo biti iskreni. Pred nama je novi svijet (s nekim poznatim lokacijama iz prethodnika) i novi likovi. Službeno, priča igre se nastavlja pedesetak godina nakon događaja iz Diabla III. Nakon milijuna poginulih stanovnika Sanctuarya (zemlja između High Heavena i Burning Hella) u ratu između sila High Heavena i Burning Hella, svijet je ostavljen u potpunom kaosu. Kultisti tako prizovu Lilith (kćer Mephista) koja ima želju  zdrobiti sve pred sobom zbog nepravde koja joj je nanesena prije više tisuća godina. Ono što je preživjelo od reda Horadrima će pokušati ovo spriječiti uz (naravno) našu pomoć. Nećemo pretjerano spojlati priču, koja ima svoje uspone i padove, dobre likove, motivacije i premda ima hrpu klišeja, dosta je dobro koncipirana. U svakom slučaju, main storyline je dobro složen i jako dobro nas uvodi u svijeti Sanctuaryja. Sad bi neki od vas mogli reći, pa nije ovo reboot ako se nastavlja i tehnički neće biti u krivu. No, ako se uzme sve u obzir, ovo je prvi Diablo u kojem novim igračima apsolutno nije potrebno znanje priče iz prethodnika da bi mogli pohvatati sve konce. Naravno, oni koji su igrali sve igre iz serijala će imati bogatije iskustvo, ali generalno novi igrači neće tumarati s upitnikom iznad glave.

Ultimativno, Diablo IV i dalje ima “iste” storytelling motive, borimo se protiv demona i općenito sila iz pakla koje žele spržiti sve pred sobom i dominirati svijetom. Iskreno, nikada nam nije bio jasan taj dio, kako vladati svijetom koji je uništen, what’s the point? Dobro, nije to Blizzardova ideja (ili problem), to je problem većine mainstream zabavne industrije. Nemojte krivo shvatiti, (kako već rekosmo) Diablo IV ima solidnu priču, ali moramo priznati da je daleko od razine Diabla II (koji je apsolutni vrhunac ovog serijala po tom pitanju).

Moramo priznati da je zanimljivo vidjeti da su kritike koje je Diablo III od svoje najave primao su slučaju Diabla IV bile takoreći nepostojeće. Naime, Diablo IV je potpuno online iskustvo (da, to je bio i Diablo III) s, usudili bismo se reći, full blown MMO elementima (iako je to potpuno bezveze “koncept” u 2023. godini). Diablo IV je potpuno koncipiran kao “as a service” igra i po tom pitanju je evolucija onog što smo imali u Diablu III. Postoje stvari koje se mogu kupovati “pravim” novcima, no niti jedna od njih ne donosi nikakvu prevagu, niti je potrebna bilo kakva investicija da bismo imali najbolju opremu ili mogli savladati neki dio igre. U tom aspektu, najbolja paralela bi se mogla povući s Bungiejevim Destiny 2 naslovom. Kako smo već prije rekli, postoji main story koji generalno možemo pregaziti kao plitak potok za nekih desetak sati (ako idete samo kroz main questove), dok se pravo meso igre počinje ukazivati tek nakon prelaska istog.

Nakon kraja, početak

Nakon što preoremo main storyline (šest poglavlja u kojima lovimo Lilith), Diablo IV se transformira u svojevrsni MMO i nudi paletu raznih tipova gameplaya. Upravo taj dio podiže suludo vrijednost replay valuea nakon prelaska glavne priče. Ako ste opsesivno kompulzivni da morate skupiti sve živo, onda se spremite za tisuće sati gameplaya. Ako ste više naklonjeni MMO tipu questova, više će vam leći Grim Favorsi, dok će se oni koji vole muku mučiti s nemilorsdnim penalima (ali i bogatim nagradama) okrenuti Helltide eventima. Ima tu još aktivnosti koje su razbacane po mapama potpuno random, no one su standardne (oslobodi seljane, izbavi proklete duše i slično) i ništa novog, osim što su većinom vremenski ograničene i traže od vas brzinu i koncentraciju. Što ste brži, to je bolja nagrada. Prije nego opišemo Grim Favors i Helltide, trebamo spomenuti i novitet u Diablo igrama koji s veličinom mape u Diablu IV definitivno ima smisla. Naravno, pogađate, radi se o mountovima, odnosno konjima s kojima ćemo se brže kreati po mapi i možemo slobodno reći smanjiti ovisnost o town portalima jer uz mounta možemo brže doći do nekog od evenata na mapi nego što bismo teleportom do najbližeg grada ili sela. Prvi mount dobijete mukte nakon određenog dijela main priče, svaki novi će vas koštati finu sumu zlatnika. Idemo mi dalje.

Grim Favors je set questova koji nam se otvaraju nakon završetka main storylinea. Svojevrsne questove (activities) skupljamo na Tree of Whispers, koji je svojevrsna oglasna ploča za Grim Favorse. Nakon skupljenih deset Grim Favorsa, dobijemo cache s raznim điđama i tako u krug. Questovi/Activitiesi s kojima skupljamo Grim Favorse su razbacani po mapi i ovisno o težini mogu “ispljunuti” jedan ili više Grim Favorsea nakon uspješnog završetka. Sve u svemu, grind u svojoj najboljoj maniri.

Helltide eventi su opet potpuno drugačija filozofija. Iako se isto radi o grindu i ultimativno vrćenju u krug, penali su ipak nešto veći. Kad kažemo penali, mislimo na težinu. Helltide eventi su isto tako dostupni samo nakon prelaska main storylinea ali su isključivo za igrače koji su otključali World Tier 3 (Nightmare) težinu igranja. Helltide eventi se generiraju random po mapi nakon što mjesec postane crven i rijekama počne teći krv (furaju se na Zeldu, rekli bi neki). Unutar Helltide “zaraženog” dijela mape, svi protivnici su dva levela iznad nas i kad ih pokosimo generiraju Abberant Cinder koji je svojevrsna valuta s kojom otvaramo škrinje imena Tortured Chests koje bacaju uber-kvalitetni loot. Savjetujemo vas da se opremite dobro i čim ugledate Helltide event na mapi odmah jurnete u njega i skupite što više Abberant Cindera.

No, kako biste uopće pristupili Helltide eventima, morate imati “aktivan” World Tier 3 (World Tier 2 možete podići bez muke u jednom od gradova na mapi). Za to je potrebno odraditi jedan od Capstone Dungeona koji se, pogađate, otvaraju tek nakon prelaska igre. Prijateljski savjet, Capstone Dungeone su potpuni S&M. Nije ih nemoguće obaviti solo, ali su zaista u nekim dijelovima mučno teški, ako nemate ekipu kojoj vjerujete da vas neće napustiti kad krene potpuni kaos pri kraju samog dungeona, popijte normabel. Capstone Dungeoni predstavljaju apsolutno najteži dio Diabla IV, ali i dio koji (uz Helltide evente) najviše nagrađuje igrače. Obzirom da su Capstone Dungeoni uvjet za otvaranje World Tierova (3 i 4), predlažemo da jako dobro “nabildate” svog lika prije nego se odvažite na jednu od njih.

Drvo znanja

Kako bismo što kvalitetnije nabildali svog lika, potrebno je ovladati skill treejem koji je vjerojatno najkompleksniji do sada od svih igara u serijalu. Ne, ne trebate se bojati, skill tree je i dalje jednostavan, samo je po uzoru na jednu dobru igru iz istog žanra (Path Of Exile) zaista širok i opsežan. Prije kratkog opisa kako se bildamo, trebali bismo spomenuti i same klase likova koji su nam dostupni, Diablo je od svog početka imao na izbor više njih. Što se tiče Diabla IV, u ponudi je pet klasa (Druid se vratio), što je definitivno korak unazad u odnosu na Diablo III. Vjerujemo da svaku od njih nije potrebno opisivati posebno, te da su nazivi dovoljno univerzalni da čak i oni koji nisu upoznati s klasama iz prethodnih Diablo igara, neće imati problema. A kad smo već tu, idemo ih pobrojati:

• Barbarian
• Druid
• Necromancer
• Rogue
• Sorcerer

Kao što vidite, hrpetina klasa fali, pa idemo pobrojati i njih:

• Amazon
• Monk
• Warrior
• Paladin
• Demon Hunter
• Crusader
• Assassin
• Witch Doctor
• Wizard

Sigurni smo da će Blizzard kroz iduće nadogradnje, ekspanzije i battle passeve uvesti neke od ovih koji fale, ako ne i sve. No, do tada, pet nam je dostupno i, iskreno, mislimo da je za početak sasvim dovoljno, pa nećemo previše zamjeriti Blizzardu. Osim naravno, ako cifra za nove likove ne bude suluda, onda ćemo definitivno zamjeriti. Ajmo mi nazad na bildanje.

Level cap je naravno limitan na brojci 100, što je nekako standard u RPG igrama. Likove nadograđujemo naravno skill poinstima koje zarađujemo nakon svakog level upa ili u obliku nagrade nakon obavljenog questa. Dolaskom do “finalnog” levela ne znači da ste gotovi s razvojem svog lika. Nakon stotke, u priču ulaze već poznati Paragon pointsi i samim time nam daju razlog da i dalje grindamo, trošimo pointse (i stotine sati) i slažemo razne setupe svojih likova. Blizzard je uvijek imao dobitnu formulu zabave i grinda, Diablo IV je usudili bismo se reći samo nastavio istom trasom.

Skill tree nudi toliko opcija, permutacija i strategija za svakog lika da kada bismo išli opisivati površno što sve možemo postići, potrošili bismo vjerojatno više tisuća riječi samo na tu temu. Bilo da ste Barbarian koji voli vitlati dvjema sjekirama i rezati glave bjesomučno ili Necromancer koji voli hodati sa svojom vojskom krvožednih mrtvaca, sigurni smo da će svatko od vas pronaći idealan setup za svog lika i definitivno potrošiti hrpu vremena u kontempliranju kako potrošiti skill i kasnije paragon pointse. Naravno, ukoliko zaribate i odaberete krivo, za (ne tako) simboličnu naknadu u zlatnicima, igra vam nudi da resetirate skillovi i krenete ispočetka.

S obzirom na to da se radi o live service igri, vjerujemo da će buduće nadogradnje, season eventi i battle passevi iznova resetirati stvari, pa će samim time produljivati replay value i “lov” na idealni setup. S jedne strane pozdravljamo to kao sjajnu platformu za dugovječnost igre, što je apsolutni plus, jedini minus koji vidimo u tome jeste da ćemo morati investirati stotine (tisuće) sati u kako rekosmo u “lovu” na idealni setup.

Nije sve tako sivo

Ma kog lažemo, apsolutno jest. Nakon hrpetine kritika koje je Diablo III doživio, da je igra prešarena, djetinjasta, nije mračna poput prva dva nastavka, Blizzard je odlučio napraviti nešto. I bome je napravio. Developeri su tijekom razvoja naglašavali da će Diablo IV biti povratak estetici Diabla II, no iskreno, pretjerali su. Igra je toliko smeđa i siva da ponekada izgleda potpuno depresivno i zamorno. Nemojte krivo shvatiti (po ne znam koji put), Diablo IV ima fantastičan vizualni izgled, sve je čisto, pregledno, blješti i pršti od efekata. Igra ima boje, nije da nema, ali preko svega je prevučen nekakav sumoran sivi filter pa sve izgleda pomalo despresivno.

Teksture su čiste, likovi, njihovi pokreti, oprema i sve živo izgleda fantastično, u nekim utvrdama stiče se dojam da bismo mogli jesti s pločica. Ali, paleta boja (odnosno spomenuti sivi filter) kojom igra prevladava je jednostavno previše sumorna i mračna i po komentarima na socialsima vidimo da nismo usamljeni u tom dojmu.  Naš dojam je da je Blizzard jednostavno previše kompenzirao i pretjerao. OK, da, jasno nam je, svijet je u banani, sile pakla hodaju i situacija nije bajna, ali svejedno, moglo je sve biti za zericu malo življe.

Na polju zvučne kulise, Diablo IV ima vrhunsku produkciju i svaki udarac naših sjekira ili woosh magije ima sjajan efekt na overall gameplay i uživljavanje u svijet. Treba priznati, iako igru krasi vrhunska produkcija, čini se da je Blizzard ovdje dosta reciklirao zvukove iz svojih prethodnika. Nije to loše, ali smatramo da je vrijedno spomenuti. Voice acting je isto odrađen vrhunski i uz (u većini slučajeva) dobre dijaloge, zaista uvjerljivo prezentira svijet u kojem se nalazimo.

Što se tiče glazbe, Diablo serijal je uvijek bio sjajan po tom pitanju i glazba je uvijek bila atmosferični bonus svakoj od igara. Leo Kalinski je odradio vrhunski posao u stvaranju atmosfere i emocija koje se protežu kroz igru i sjajno dočarava motive likova i patnju koja se odvija diljem Sanctuaryja. Za one koji briju na soundtrackove, ovo bi mogao biti jedan od onih kojeg će ove godine slušati najviše.

Platform parity je nešto što se svi pitamo kada su u pitanju multiplatform igre, pa je i kod Diabla IV to slučaj. Možemo bez zadrške reći da Diablo IV izgleda i zvuči fantastično neovisno na kojoj platformi ga igrali. Da, naravno, PC je platforma s najviše grafičkih detalja, ali iskreno sve to ekstra je potpuno nebitno i u kaosu koji se odvija na ekranu često i neprimjetno.

Apsolutno popunjen kalendar

Hmh, pa da, to bi nekako bilo točno. Za nešto što bi trebalo biti svojevrsni zaključak oko toga jel Diablo IV vrijedi vašeg novca (i vremena), mislim da bi ovaj podnaslov bio potpuno primjeren. Diablo IV nudi hrpetinu sadržaja za casual ekipu, koja želi odigrati priču (koja s side questovima može ići i preko trideset sati) i ne zamarati se previše s onim ” as a service” dijelom i MMO-like spikama. Čak i nakon toga, Sanctuaryju se mogu vraćati povremeno i za svaku provedenu minutu ili sat dobiti satisfakciju da su nešto postigli, osvojili i nadogradili svog lika. Dok se za onu hardcore ekipu koja apsolutno mora preokrenuti svaki kamen, trupac ili truplo u bespućima Sanctuaryaj, kojoj nije strano grindanje u instancama ili eventima satima, Diablo IV pozicionira jednostavno kao potpuno popunjen kalendar zasigurno za jedan dugi vremenski period.

Ukratko, bili vi casual ili hardcore fan Diabla, četvrti nastavak serijala će, vjerujemo, zadovoljiti sve potrebe kako jednih, tako i drugih. Mišljenja smo da je pristupačnost Diabla IV veća od svih nastavaka do sada te bi neke od casualaca definitivno mogao preobratiti u hardcore igrače i samim time popuniti i njima kalendare do tko zna kada.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.