Viewfinder donosi jedinstveno iskustvo igranja u kojem fotografije i slike imaju mogućnost otvaranja prozora prema novim dimenzijama. Iako ovo nije neviđen koncept, iznenađujuće je kako se sve ponaša prirodno unutar igre i zapanjujuće je kako je moguće, u smislu kodiranja, napraviti ovakvo nešto. Viewfinder dosta podsjeća na naslove kao što su Manifold Garden, The Entropy Centre i Talos Principle, u kojima rješavamo izazovne zagonetke. Na tržište igara donosi nešto što do sada nije bilo toliko istraženo i uvodi nas u potpuno novi svijet u kojem oživljavamo ono što se nalazi unutar fotografija, slika, skica i postera, preoblikujući na taj način okolinu oko vas.

Boje, atmosfera, vizualni stil, šarolike fotografije i crteži dodatno pojačavaju cijelo iskustvo igranja, jer se Viewfinder itekako može pohvaliti svojom predivnom grafikom. Iako se sve čini bajnim i lijepim, premisa ove igre je znatno tmurnija i žalosnija. Narativ u Viewfinderu je dosta zbunjujući, sve se svodi na slušanje glasovnih poruka bilo kroz gramofon i telefonsku govornicu, te čitanje poruka s papirića. Tijekom igranja, susret ćemo i digitalnu mačku po imenu Cait, koja postupno otkriva dijelove priče, odnosno pokušava sastaviti narativ u jednu smislenu cjelinu. Nažalost, volio bih da igra ima više interakcije s predmetima koji se već nalaze u svijetu jer, osim što možemo sjesti na stolicu, možemo pokupiti samo određene predmete za koju nam je igra dala dozvolu.

Iako se sama igrivost može činiti jednostavnom, stalno nam se predstavljaju nove i promišljeno dizajnirane glavne i sporedne razine kroz pet poglavlja, svako sa svojim dijelom priče. Također, svako poglavlje upoznat će nas sa nekom novom značajkom i mehanikom igranja. U početnim fazama igranja, veliki dio se vrti oko otkrivanja fotografija ili slika koje se već nalaze u svijetu čije elemente, kao što su zidovi, stropovi, mostovi, teleporteri ili baterije možemo koristiti kako bismo uspješno riješili jednu razinu. Cilj je zapravo doći do portala koji nas vodi dalje. U kasnijim fazama igre, dobit ćemo svoj vlastiti fotoaparat koji je limitiran na pet ili manje fotografija, a slikati možemo bilo što što se nalazi u svijetu. Osim toga, kasnije ćemo moći uslikati i samoga sebe kako bi se teleportirati s jednog mjesta na drugo i tako prevarili sustav.

Viewfinder može se prijeći za dva do četiri sata, ovisno o tome koliko ste brzi u rješavanju zagonetki. Uglavnom se sve vrti oko istog koncepta – slikanje, postavljanje, teleportiranje. Još jedna važna značajka u ovoj igri je samo skakanje, gdje ćete uistinu morati skakati i parkourati s jednog mjesta na drugo, a o tome ovisi kako ste i na koji način postavili elemente iz fotografija. Najbolje da vam objasnim preko jednog primjera kako izgleda rješavanje jedne zagonetke. Pojavili ste na nekom neobičnom mjestu o kojem ne znate ništa. Prvo što radite je da sve analizirate i orijentirate se u okolini. Ispred vas se nalazi ciljni teleporter, ali ga prvo treba napuniti dvjema baterijama prije nego što možete proći kroz njega. Našli ste prvu bateriju koja se nalazi na jednoj maloj i udaljenoj letećoj platformi. Ništa teško, treba fotografirati platformu na kojoj se nalazite i napraviti most od nje koji vodi prema bateriji jer je ona plave boja i ne možete ju fotografirati. Da, crvene predmete možete uslikati, dok se plavi uopće ne prikazuju na uslikanoj fotografiji. Međutim, imate samo pet pokušaja fotografiranja. Kada ste to napravili i doveli bateriju kod teleportera, vrijeme je da se pronađe druga baterija. Aha, ona se nalazi iza rešetki kroz koje ne možete proći, ali se zato nalazi na otvorenom prostoru i eventualno bi mogli doći do nje sa lijeve ili desne strane. Iza vas su ravne stepenice, odlučili ste ih uslikati i postaviti sa strane kako biste došli do baterije. Napokon ste donijeli drugi bateriju do teleportera i možete krenuti na sljedeću razinu.

Naravno, ovo je samo jedan od mnogih načina rješavanja zagonetki. Jednu zagonetku možete riješiti na više načina, Viewfinder vam omogućuje da budete kreativni i originalni što se toga tiče. Također, fotografije možete okretati ovisno koja vam percepcija predmeta točno treba, a ako ste kojim slučajem pogriješili, možete vratiti vrijeme unatrag. Ovo je zapravo jako dobra stvar, zamislite samo da morate ponovo krenuti ispočetka rješavati jednu razinu. Nema problema, jer se dvoklikom možete brže vratiti na točku prije korištenja slike.

Viewfinder zapravo nema nekih velikih nedostatka, ali je igra koja ne iskorištava u potpunosti svoje mehanike, odnosno tek što smo se upoznali sa jednim načinom igranja, već prelazimo na drugi. Nema neke dubine u cjelovitom upoznavanju sa mehanikama. Ono što je također trebalo biti bolje su sporedne iliti opcionalne razine. Njih ima jako malo, a izbor glavnih razina također nije velik. Tako da na kraju tih četiri sata igranja ispadne jako malo, ali je itekako zabavno. Kraj s druge strane je požuren, imao sam osjećaj da smo mogli još toga igrati i još se sa nečim novim upoznati. Završetak je, dapače, odličan, jer je najizazovnija razina do sada, a takvih je trebalo biti više tijekom igranja. U njoj kombiniramo sve što smo naučili kroz vremensko ograničenje.

Za kraj bih rekao da ova igra u svoje zagonetke na impresivan način spaja različite načine igranja  i neprestano nam pokazuje koliko se usuđuje pomaknuti granice puzzle žanra, čineći se jedinstvenim i vrijednim iskustvom igranja. Kada se na sve to nadoveže oku ugodna grafika i vizualno lijep svijet, atmosfera cijele igre počinje upravljati samim iskustvom igranja. Iako se prodaje po cijeni od 25€ i nije dugotrajna, nećete imati onaj osjećaj da ste bez veze utrošili svoje vrijeme.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.