Koliko god Sonic Team i Sega radili na novim Sonic igrama i donosili uspješne i manje uspješne naslove, uvijek su popraćeni šapatom dijela gaming zajednice koji spominju ”klasičan Sonic gameplay” sa Sege Genesisa (Mega Drivea). Nekad je najjednostavnije samo oduševiti novom Sonic igrom tako da bude ista onim igrama koje su je učinile popularnim, a nakon nekoliko remastera tih starih naslova, napokon se Sega odvažila i donijela klasičan gameplay, u nešto novijem ruhu.

Snažnu poruku koju je čelnicama Sege poslala Sonic Mania 2017. godine, sa svojim uspjehom kod kritike i, važnije, kod publike, nagnala ih je da razmisle o potpuno novom nastavku sa klasičnim side-scrolling platformer gameplayom. Kokreator Sonica, Naoto Ohshima, iako više nije dio Sege, nego ima svoju developersku tvrtku imena Arzest, priključio se sa svojim ljudima u izradi igre koja je trebala donijeti klasični gameplay i Sonic Mania kvalitetu, prvenstveno zbog ogromnog iskustva u 2D platformerima koji imaju njegovi ljudi, a i zbog njegovog uključenja u razne stare i novije Sonic igre. Zajedno sa ostatkom Sonic Teama, kroz zadnje dvije godine slagali su 2D Sonic igru sa sličnim gameplayom, mehanikama, ali sasvim novim stazama, lokacijama, pričom, pa i ponekim novim igrivim likom. Prvi traileri su oduševili mnoge, prvenstveno jer su  predstavljali jednostavnost i šarm starih Sonic igara u puno ljepšem audio-vizualnom okruženju, nekim novim inovacijama u gameplayu koje su blage, par zanimljivih bonus staza sa novim mini igrama, ali i prekrasno dizajniranim lokacijama. Nije bilo sumnje da će igra, ako ne uprska nešto što se teško da uprskati, polučiti određeni uspjeh.

I tako bješe paljenjem ove igre. Iako svakako ima nekih mana zbog kojih Sonic Superstars ne možemo zvati savršenom igrom, osnovno single player iskustvo, koje imamo kroz Story mode igre, izvedeno je iznimno lijepo. Svi elementi klasičnih Sonic igara koje znamo su opet tu, staze su maštovito napravljene, presjek novih i starijih neprijatelja potiče smiješak kod mnogih, a hektičnost zbog Sonicove brzine zbog koje nekad nekontrolirano prolazimo neke dijelove staze donosi svoje izazove kojih se rado sjećamo. U kontekstu klasika koje su mnogi voljeli, ovo je dosad najbliža novija Sonic igra tome, i svakako prava poslastica za sve željne novih izazova u takvim igrama. Da sve ne bude identično Genesis igrama, Sega je dodala nove igrive likove. Uz Knucklesa i Tailsa, koji su neizbježni u ovakvoj jednoj igri jer su tu od samih početaka, napokon smo dobili i May kao igrivoga lika u ovakvom tipu igre. Tu je još jedan novi lik, Trip, gušter s oklopom koji se prvenstveno kroz svoju priču (koja nam se otvara nakon prijelaza osnovnoga story mode) sukobljava u dodatnim levelima sa Tripom, povratničkim likom koji je bio dosta godina zaboravljen od strane Sege, pojavivši se u Game Gear Sonic igrama. Nema sumnje da novi Sonic poštuje svoje početke, davno zaboravljene likove i voljenu gameplay mehaniku, i to se osjeti svugdje tijekom story modea.

Od noviteta što se tiče story mode avanture, tu je i dalje više poznatih nego novih stvari. Sve su nove zone, dijele se na dvije staze (plus ponekad jednu bonus stazu), a najveći novitet su posebni Chaos Emerald power-upovi. Nastali po uzoru na Wispse u Sonic Colorsu, ovi power-upovi, koje dobivate ako u posebnim stazama uhvatite Chaos Emerald, omogućuju kratkotrajne nove sposobnosti Sonicu koje otvaraju nove dijelove staze, ili omogućuju lansiranje Sonica u izabranom pravcu, kako bi mogli doći do nekih teže dostupnih mjesta. U većini slučajeva, power-upovi neće biti potrebni, već su korisni samo na nekim dijelovima levela, kada će vam često i sama igra dati znak da bi trebalo koristiti power-up sa prikazom logoa u donjem desnom kutu ekrana. Što je, barem u mom slučaju, bilo pohvalno i olakšalo je osjećaj opterećenja koje na sekundu-dvije donesu ti power-upovi jer vas natjeraju da pomislite da ipak neće sve biti tako jednostavno kao što je bilo u klasicima. Dodaci u obliku power-upova su prvenstveno to, simpatičan dodatak koji produbljuje gameplay za one koji žele uhvatiti sve tajne i skupiti sve chaos emeraldse i ostale iteme, a za druge kratka pomoć i osvježenje koje ne ometa osnovnu mehaniku igre.

I dok zone i leveli u njima oduševljavaju sve svojim dizajnom, izgledom, atmosferom i izazovima, boss bitke će podijeliti dio igrača/ica jer variraju što se tiče zanimljivosti i izazovnosti. Boss bitke u story modeu su česte, možda i češće nego što se očekivalo. Skoro nakon svakog levela čeka nas neki sukob, ili sa Dr.Robotnikom i njegovim novim uređajima, robotima, letjelicima, ili sa nekim drugim stvorenjima kojima kontroliraju drugi antagonisti koji se druže s njim u ovom nastavku. Te bitke su mješavina klasičnih boss bitaka, gdje izbjegavamo određene napade i skočimo na Robotnika te ponovimo postupak par puta, dok malo zahtjevnijih bitaka koje znaju biti zabavne, koliko i frustrirajuće. Ne mogu se sve smatrati sjajnima i maštovitima, niti zabavnima, no zadržale su (često smotanu) logiku klasika, iako u Superstarsima problem donose raznoliki igrivi likovi. Tails, prvenstveno, ima prednost “letenja” koja mu često olakšava neke od bitaka i levela, ali nemogućnost da se u zraku počne okretati i napadne bossove zna frustrirati. Također, igra provizorno odlučuje (i bez jasnih naznaka i upozorenja) kada su neki napadi bosseva instant kill, što se čini da je tu samo da vas iznenadi i natjera da ponavljate neke bitke više puta.

Online multiplayer, koji se sastoji od raznih mini igara, nisam uspio isprobati jer me nije moglo upariti s nikim online, a ono što je bilo izuzetno demotivirajuće je avatar koji dobijemo za multiplayer. Naime, radi se o ”ogoljenom” robotu za koji morate kupovati razne dodatke koji podsjećaju na Sonica i ostale likove te time ga učiniti donekle unikatnim. Ti dodaci se kupuju osvajanjem posebnih novčića tijekom story modea, što čini dobru sinergiju između raznih modeova i dodatnih izazova koje  donose staze kako bi se uredio vaš robot. Mikrotransakcija, doduše, ima, ali tiču se drugih konzmetičkih stvari, kao što je skinova za vaše igrive likove za story mode i dodatne staze za battle mode. Battle mode je moguće igrati i offline, što je svakako plus. Barem nijedan aspekt nije pay to win, te su mikrotransakcije sa te strane nevine, a sam battle mode, iako ima par zanimljivosti, zasad brzo dosadi jer ovisi, naravno, o broju igrača/ica i popularnosti, a za sada se, bar u mom slučaju, ne čini da je popularan. Kooperativno igranje story modea je nejasan aspekt koji se dosta reklamirao prije izlaska igre, a kaotičan je kako možete i zamisliti. Prvenstveno jer leveli, koliko god bili dobro dizajnirani za single player, nisu nimalo prijateljski nastrojeni kada imate više igrača/ica na istom ekranu koji pokušavaju igrati. Također, nisam puno vremena posvetio ovome (jer mi trebaju ljudi), ali ne čini se kao nešto dobro, pa ni nešto što je zapravo bilo potrebno.

Kada se sve uzme u obzir, Sonic Superstars je uistinu donio ono što mnogi Sonic fanovi najviše žele, a i ono što bi moglo biti interesantno svim novim mlađim generacijama koji prate Sonic filmove i uživaju u svemu što ima veze sa Sonicom danas. Unatoč ponekim bugovima i nerijetkim zastajanjima prilikom velikih brzina, te razočaravajuće ”nedovoljno dobrim” soundtrackom, Sonic Superstars donosi puno klasične zabave u prekrasno dizajniranim levelima sa poznatim i simpatičnim likova. Ovo je stari Sonic sa novom grafikom (nešto što smo vidjeli i u Sonic Frontiers posebnim levelima i naglasili da su jedni od najboljih dijelova te igre) i u tom pogledu je možda i najbolja Sonic igra te vrste nakon dugo, dugo vremena čekanja.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.