Mullet MadJack je roguelite retro pucačina u kojoj se krećete kroz razne uske koridore, uništavate najbliže robote unutar deset sekundi kako bi se vrijeme resetiralo i penjete se kroz ogroman toranj dok se borite s različitim bossevima, sve s ciljem spašavanja jedne izrazito popularne influencerice. Igra je koncipirana na način kao da se nalazite u animeu i iznimno je dobro realizirana; ima synthwave glazbu, vizuale karakteristične za devedesete, raznolika oružja i još mnogo toga. Ako žudite za neprekidnom akcijom u kojoj nemate trenutka odmora ili istraživanja, upravo je Mullet MadJack igra koju tražite.

Priču je jednostavno za popratiti jer je uglavnom fokus  stavljen na akciju. Igrate kroz deset poglavlja, od kojih svako ima deset razina, odnosno koridora i jednog bossa, te s vremena na vrijeme otkrivate više o samom protagonistu i svijetu u kojem se nalazite. Budući da je ovo rougelite igra, svako igranje je drugačije – različiti roboti, dizajn mape i nadogradnje uvijek donose nešto novo. Nakon svakog koridora, otključavate nove vještine, nova oružja s različitim levelima, sposobnost da oslabite bossa ili da oružja dobiju različite sposobnosti.

Međutim, zabrinjava me ponovljivost igranja. Iako svako poglavlje uvodi nove neprijatelje i vještine, ne vidim razlog zašto bih stalno ponavljao istu priču i bosseve. Osim toga, igra vas prilično kažnjava – ako ne uspijete ubiti neprijatelje u deset sekundi, sve počinje iznova. Zamislite da dođete do devetog koridora samo kako bi bili forsirani krenuti ispočetka bez trenutno stečenih nadogradnji. Ipak, svaki koridor možete prijeći za 30 do 45 sekundi ili minutu, pa se brzo možete vratiti tamo gdje ste stali. No, osim beskonačnog moda u kojem pokušavate preživjeti što je duže moguće, igra gubi na privlačnosti jer nakon nekog vremena nemate više ništa novo, pa se većina sadržaja uglavnom ponavlja.

Lako ćete se snaći kroz igru jer je mehanika igranja dosta jednostavna. Probijate se kroz vrata i otvarate ih nogom, dok udarci šalju robote u zidove i također možete klizati kroz razne rampe. Pucanje u glavu štedi vrijeme, a udaranja neprijatelja u električna napajanja ili bacanja u prazninu donose zanimljive pristupe igranja. Ponekad možete pokupiti noževe sa stolova za finalne udarce, koji automatski resetiraju vrijeme na deset sekundi ili čak piti sokove za dodatni život.

Bossevi dodaju malo raznolikosti u borbe, ali ukupno gledano, nije da ima pregršt različitih vrsta neprijatelja. Većinom se susrećete s običnim robotima nalik ljudima, nekoliko dronova, ponekim mačevaocem i to je uglavnom to. Većina neprijatelja pada nakon jednog ili dva udarca. Također, većina umire na iste načine pa nedostaje neke određene raznolikosti. Možda bi bilo bolje da su se neprijatelji mijenjali s obzirom na okolinu, odnosno nekada ćete naići na okolinu koja sadrži lavu, otrov ili struju koje vam isto tako mogu davati štetu.

Uglavnom se krećete kroz 3D okruženja i veći dio igre izrađen je od animiranih 2D materijala kako bi se simuliralo trčanje i pucanje kroz klasični anime stil. Sve, od izbornika do ekrana za učitavanje i scena, oblikovano je s referencama na dijelove medija iz 80-ih i 90-ih. Pa možete naići na razne zanimljive slike, stripove i tekstove.

U konačnici, radi se o kvalitetnom naslovu koji pruža kratkotrajnu, ali izazovnu zabavu i jedna od zanimljivih karakteristika je što se leaderboardovi mijenjaju svakodnevno. Osobno, jedine mane koje vidim su ubitačan replayability i nedostatak raznolikosti među neprijateljima, dok je sve ostalo vrlo dobro izvedeno.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.