Izvorni Silent Hill 2 je remek-djelo interaktivnog medija i dan-danas, 23 godine nakon njegova izlaska, nijedna igra nije se približila svojom pričom i izvedbom Silent Hillu 2. A kad nešto ostavi takav velik utjecaj ne samo na svijet igara, već i na filmski i književni, svaka će novost o remasteru ili remakeu biti dočekana na nož od strane vjernih obožavatelja. Bloober Team, poljski studio koji je svoju slavu izgradio na horror igrama iz prvog lica, uhvatio se mača kojeg im je Konami ponudio i sad je pitanje – jesu li od mača i svi kolektivno poginuli?

Na svu sreću, Silent Hill 2 Remake (dalje SH2R) nije kao Blooberove prijašnje igre, iako si u nekim trenucima jednostavno nisu mogli pomoći. Njihovi Blair Witch i Observer (barem njegova prva polovica) zapravo su jedino što sam njihovo igrao i pritom uživao, ali nijednom mi nije palo na pamet da kažem: „Wow! Ovi bi bili savršeni za remake Silent Hilla 2!“ E pa, hvalu treba dati kad je zaslužena, i ovdje je bome zaslužena – igra je vrlo dobra!

Priča je generalno identična onoj u izvorniku: James Sunderland dobiva pismo od svoje mrtve žene, Mary, da dođe u mjestašce Silent Hill, gdje su se jednom divno proveli, na njihovo „posebno mjesto“ gdje ga ona čeka. Igra započinje čitanjem tog pisma i Jamesovom unutarnjom refleksijom ponad pitoresknog maglovitog okrajka Silent Hilla i čim čujete tu divnu melodiju koja svira tijekom pisma, kad se Akira Yamaoka uhvati svoje električne gitare, teško se ne zaljubiti. Pokupite kartu grada, i ništa, kreće James na svoju silaznu spiralu, ali bez čavli od devet inča. Ono po čemu mi je osobno serijal upečatljiv, i što rijetko koji mainstream developer više radi, jesu iznimno dugi hodnici, tuneli, zemljani putevi tijekom kojih se ništa zapravo ne događa, ali atmosfera koja se gradi uvelike će se isplatiti u kasnijim dijelovima igre. Prvi takav put odmah je na početku i drago mi je da je zadržan u potpunosti. Kad počnete spust maglovitom šumom do gradića, pa naletite na groblje, pa tunel, slijepe ulice… Ma nema boljeg! Jest da su ovdje dodali jedno potpuno nepotpuno produljenje koje malo razbija tenziju, ali to je nešto na što se treba naviknuti jer, naime – igra je deset sati dulja od izvornika.

Ulaskom u Silent Hill susrećemo se i s prvim neprijateljem, Lying Figure, stvorenjem bez lica, u cijelosti sastavljeno od kože, sa ženskim nogama i vidljivom stražnjicom kao jedinim prepoznatljivim motivima, a inspiriran je slikom bolničkog pacijenta u luđačkoj košulji koji se, u agoniji, vrpolji. Otprilike nakon tog prvog okršaja je gdje bih inače zapeo kad sam igrao izvornik sa svega 7-8 godina. Najviše što sam tada mogao jest slučajno pronaći Neely’s Bar, a to je bilo zbog toga što se u trenutku približavanja lokalu promijenila kamera iz one „iza leđa“ u fiksiranu daleko od Jamesa, kako bi se signaliziralo da je ovdje nešto važno. Budući da je remake u potpunosti iz perspektive „iza leđa“ i dopušta okretanje na sve moguće strane, gubi se određena filmičnost izgleda igre. Ne govorim da je kamera u originalu bila savršena, naprotiv, izazvala je podosta mučenja, pogotovo u okršajima s bossevima, ali u trenucima u kojima je stvarala neke stvarno upečatljive kadrove i naglašavala važnost određenih objekata i lokacija bila je za prste polizat’! Ipak, treba pohvaliti što su zadržali Jamesovu glavu kao svojevrsni kompas. U obje inačice igre James će svoju glavu okretati u smjeru objekata koje može pokupiti, ili ako s nečime može stupiti u interakciju, bila to vrata ili polica, ili kakav prolaz kroz zid. Ne pratite li njegovu glavu, možete dosta toga propustiti stoga, iako je James potpuno nepouzdan pripovjedač – u ovom specifičnom slučaju mu možete vjerovati.

Borba je utoliko isto „poboljšana“. Koristim navodnike jer, okej, puno je glađa i promjene oružja daleko su ugodnije nego da konstantno morate otvarati inventar i ručno mijenjati oružja te ih puniti municijom, ali u igri je toliko mnogo više neprijatelja da stvar postaje apsurdna. Naime, u izvorniku sam prošao cijelu igru ubivši svega 112 neprijatelja, a u remakeu se taj broj povećao na vrtoglavih 389! I još sam k tome igrao na lakšoj postavci za borbu, što sam kompenzirao s najtežom postavkom za zagonetke jer to smatram optimalnim načinom igranja serijala. Ne želim ni zamisliti što se događa na najtežoj postavci za borbu! James nikad nije bio akcijski junak, a Silent Hill nikad nije bio akcijski serijal kao što je to Resident Evil. Toliki fokus na borbu odvlači od priče, i upravo zbog simbolike svakog neprijatelja, realističnije je za Jamesa da od njih bježi, umjesto da bježi prema njima, što je nešto što igra zapravo potiče. U izvorniku, bijeg je bio korisnija opcija i daleko izvedivija. Zbog povećane agresivnosti neprijatelja, te njihove poboljšane umjetne inteligencije, slijedit će vas gdje god vi išli i konstantno napadati, stoga je lakše ubiti ih i to je to. Naravno, to produžuje i vrijeme igranje, a ima dijelova gdje ćete vidjeti masu mrtvih neprijatelja na podu u velikom otvorenom području i ne možete izbjeći misao: „Okej, ovi će se svi ustati, jel’da?“ Da. I na deprimiranom, krivnju izubijanom i letargičnom Jamesu je da ih sve potamani sačmaricom i čeličnom cijevi dok se fiksa iglama za život.

U takvim trenucima izlazi navidjelo da je ovo ipak remake za moderne igrače, za one koji možda u životu nisu taknuli SH naslov i kojima su RE remakeovi lakmus papir na koji će sad nakapati SH2R i otkriti je li igra lužnata ili kisela, odnosno odgovara li onome što je RE postavio kao značajke remakeova survival horror igara. Silent Hill serijal uvijek je bio bliži Alone in the Darku, ionako, iako su i on i Resident Evil izašli iz istog sjemena. Utjecaj RE remakevoa vidi se i u dizajnu korisničkog sučelja, koji se može skoro u potpunosti isključiti, što svakako savjetujem. Ima ta „retro“ opcija u postavkama koja je iznimno korisna ako želite malo više old school iskustvo. Osim toga, značajno povećanje broja dokumenata, bilježaka i fotografija koje pronalazite čini priču znatno lakšu za odgonetnuti te sam već od početka primjećivao hintove koji nagovješćuju kraj igre i njeno potpuno značenje, ali ne na suptilan način. Tu su još i neke dodatne linija dijaloga, kao u borbi s Abstract Daddyjem, koje su toliko nepotrebne, ali pretpostavljam da su tu ako ima igrača koji ne čitaju tekstove u igri kako bi i oni shvatili o čemu se tu zapravo radi. Simbolika rupa u serijalu također ima svoje mjesto, i iako je SH2 uvijek bio pun doslovnih rupa, i ovdje je Bloober malo pretjerao pa se sve to skupa doimalo kao „Hej, sjećate li se ovoga?!“

Ipak, reference na original češće su ipak ljepše odrađene. Ima dijelova u igri kad ćete moći pregledati neki objekt koji se nalazio u originalu, ali ovdje je izmijenjen, poput razbijenog kabineta u kojem se inače rješavala zagonetka s novčićima, ili sobe gdje je inače bio prvi susret s Pyramid Headom. Takvih je trenutaka mnogo, i ja sam to sebi protumačio kao da je netko već prošao ovim putem, recimo prije 23 godine, i riješio te zagonetke, ili uzeo taj neki objekt, te mi sad moramo tražiti drugi put, jer sve su zagonetke promijenjene, ako ne cijeli njihov koncept, onda samo rješenja, a kao fanatik avantura i zagonetki, dočekao sam ih s velikim smiješkom na licu jer sam rješenja iz izvornika sva memorizirao. Boss borbe su sve izmijenjene nabolje te ih se većina održava u više faza, čineći to sve skupa izazovnijim, iako nijednom nisam umro. Abstract Daddy je jedino možda previše produljen, i to je uglavnom zbog toga što su baš htjeli da shvatite o čemu se tu točno radi, iako dijalog poslije zapravo to još bolje objašnjava i u boljem trenutku. Dijalog je općenito identičan od riječi do riječi, uz neke dodatke, ili iste stvari rečene na drugačiji način. Tu nisam imao previše zamjerki, iako glasovna gluma varira od lika do lika. James je fantastičan, npr., kao i Laura i Maria. Eddiejev glas super odgovara novom modelu te je i dalje uznemirujući, ali ne može se usporediti s izvornikom, isto kao i Angela. Unatoč dobroj glasovnoj glumi, dramatični trenuci ne udaraju jednako. Velik trenutak u borbi s Pyramid Headom pri kraju slabašan je u usporedbi, te glazba i zvučni efekti koji prate Jamesov mali govor uopće ne funkcioniraju. Isto je i s određenom smrću u bolnici ispred lifta. Zvučni efekti manje su upečatljivi, nisu više toliko metalni i grubi kao u izvorniku, a glazba je toliko ispeglana da, iako su teme zadržane i predivne, rijetko koja zapravo zvuči bolje, unatoč svim dodatnim zvoncima i mašnama. Žao mi je Yamaoka, ali nekad je manje ipak više.

Za kraj, čisto ovako tehnički, igra mi se srušila tri puta u nasumičnim trenucima iako je bilo popraćeno specifičnim zastajkivanjem, stoga sam svaki put strepio kad bi mi igra na milisekundu se zaustavila. Možda je do mog računala, ne bih znao, ali ono što znam da nije do mog računala i što vidim da se dosta ljudi žale jest to koliko je igra mračna. Ne tematski, već doslovno. Zna biti toliko mrak da čak i svjetiljka ne pomaže previše. Ima onaj problem kao dosta svjetiljki u horror igrama a to je da osvjetljava savršen krug, dok je sve ostalo okupana u mrklom mraku. Tu dolazi i problem s inspekcijom nekih slika/dokumenata jer, ono, mrak je, jel’, i da vidite trebate upaliti svjetiljku, logično, ali ako ju upalite, odsjaj će vas zaslijepiti i nećete moći ama baš ništa vidjeti na slici koju želite bliže vidjeti. Sitni problemi, sitne frustracije, ali to je problem koji nije postojao u izvorniku.

Mislim da smo pri kraju… Mogao bih unedogled pisati o ovoj igri. Em mi je najdraža igra ikad, em sam ju prošao 10-ak puta, em sam ju izanalizirao do besvijesti, ali obećao sam si da neću ništa kvariti potencijalnim igračima jer ovo je nešto što se mora iskusiti barem jednom u životu. Ako želite u potpunosti autentično iskustvu originalu, ovo nije igra za vas. Bit će bolje da si posložite izvornik na PS2 ili PC-u, ali ako se iz nekog razloga strašite starih igara, onda je ovo alternativa za vas. Jeste manje suptilno, jeste predugo i s prevelikim fokusom na borbu, ali priča i likovi i dalje su bezvremenski, stoga svaka čast Blooberu što ih je uspio prenijeti u moderno ruho za sve zahtjevniju publiku današnjice.

Bio je tu i HD Collection, ali sad je nestao.