Ajme meni. Ne znam što se ovdje dogodilo, ali ovo je bilo među najočajnijim iskustvima koje sam u zadnje vrijeme imao s nekom novom horror igrom.  Ne sjećam se, zapravo, kad sam zadnji put bio ovako razočaran s bilo kojom igrom. Inače sam veliki obožavatelj azijskog horora, pogotovo onog koji dolazi iz Japana, a potkrade se i koji odličan kineski, iako oni znatno više umiješaju i komediju u svoje horore pa ih je teže shvatiti zaozbiljno kao punokrvne horror filmove – ovim putem preporučujem Encounters of the Spooky Kind (1980) Sammoa Hunga, čisto da vam nešto dobro preporučim jer ovu zasigurno neću.

Dakle, što je ovo? Ovo je tajvanska horor avantura bazirana na istoimenom filmskom serijalu koji je počeo 2020.godine , i smještena je u najdraži kronotop azijskog horora – školu usred noći. Igra nas u početku upoznaje s prvim igrivim likom – jer ima ih sveukupno četiri – a to je reporterka koja istražuje nadnaravne događaje koji su nedavno zadesili ovu školu. U pitanju je duh kojeg je susreo filmski klub tijekom snimanja svojeg filma, a klub ujedno predstavlja i ostalih troje igrivih likova. Naime, reporterka je nabasala na najavu za njihov film, i u jednom kadru demonska ruka se izmigoljila iz lifta, naizgled niotkuda, i evo nas usred noći, šuljamo se školom i tražimo podatke o svemu tomu. Tu je još jedna misterija u pozadini, ali neću baš sve otkriti!

Uvod u igri jako je blag i neopasan, a pritom mislim da učimo sve tehnike gameplayja ne preko susreta s demonima, već preko susreta sa školskim osiguranjem – tupavim gospodinom koji se šeće ukrug, stane ispred plakata žene u bikiniju, malo zviždi, onda se pomakne ispred plakata mišićavog muškarca, pa radi poze ispred njega, baca neke otrcane fore i tako. Cijeli taj dio poljuljao mi je očekivanja o igri, iskreno. Sve se doimalo u redu do tog trenutka, ali onda mi je polako počela dolaziti rečenica u glavu: „Što je ovo?“ Ne znam koliko sam se točno puta pitao to tijekom igranja, ali uvjeravam vas da i dalje nemam pojma što je ovo zapravo trebalo biti. Komedija? Parodija? Jesam li išta od ovoga trebao shvatiti zaozbiljno, ili je sve jedna kompleksna psina? Jer, kad taj gospodin iz osiguranja postane jedan od najvažnijih likova priče, a igra vas odjednom baci u perspektivu drugog lika, tinejdžera, i „komedija“ postane glavni fokus – prisjećao sam se stalno definicije riječi „nonmedy“ koju je stvorio Rich Evans iz Red Letter Medije: „Postoje šale koje su smiješne, okej? Onda su tu šale na koje uopće nemate reakciju. Ali, s vremena na vrijeme, pojavi se šala koja je toliko loša da se ‘manje nasmijete’. Sjedit ćete, sve normalno, i onda ćete čuti šalu, a potom će vam smiješak opasti, iako se niste uopće smiješili isprva!“ Većina šala u ovoj igri upravo je takve naravi.

No, da se maknemo od dijaloga, kakva je priča? A-uh! Jednostavno rečeno, jedva da je ima. Koristi se tu mnogo različitih urbanih legendi i priča iz folklora (barem pretpostavljam da su odatle vukli inspiraciju), i zbog toga svaki duh/demon s kojim se susretnemo ima svoju vlastitu priču koju polako otkrivamo kroz dokumente, razgovor s njima, ili rješavanjem rudimentarnih zagonetki, ali nijedna od njih nije nimalo zanimljiva. Pritom mislim, motivacije su sve jednake, netko ih je zarobio u ovom mjestu i sad – osveta! Da ne ispadne sve tako negativno, mislim da ima tu potencijala, ali ova izvedba je katastrofalno dosadna. Ne mogu točno opisati koliko sam polagano gubio doticaj sa stvarnošću svaki put kad se novi neprijatelj pojavio, i znao sam da ću morati igrati neku njegovu igru, od kojih je jedna toliko apsurdna da ću ju daljnje u tekstu i opisati, te da ću onda morati bježati, puzati ispod stolova, sakriti se negdje i čekati da se makne – što zapravo nije bilo toliko često jer su neprijatelji toliko glupi i spori da možete proći igru a da se nijednom ne sakrijete u ormar ili gdje već. Nije tu toliko strah u pitanju da će vas dohvatiti nepoznata sila i ubiti vas na ogavan način – ne, ovdje je veći strah od toga da ćete morati ponoviti tu sekciju igre znajući koliko su kontrole nezgrapne, i koliko je frustrirajuće što je igra iskopirala toliko toga od svojih vršnjaka, a da pritom nije uspjela ni u jednom segmentu gameplayja! Ajde, zagonetke funkcioniraju. Jednostavne su i često je rješenje ispisano odmah u istoj sobi na zidu pored vas, ali funkcioniraju.

Okej, obećao sam apsurd, pazite ovo: jedan demon uzima oblik djeteta koje je ujedno e-sports gamer i jedan je od njezinih izazova da ju morate zarobiti na USB stick, a to ćete učiniti tako da se šećete po informatičkoj učionici i nabijete taj stick u USB port svih računala na čijim se monitorima pokaže njen lik. Usput vam se ruga i ponaša kao malo derište, a sve to pridodaje zbunjujućoj atmosferi igre jer idući neprijatelj je balerina koja je imala jako traumatično djetinjstvo i način na koji je njezina priča ispričana zapravo je jako dramatično i ozbiljno, stoga ne znam zašto se nisu odlučili za jedan ili drugi pristup svim pričama, jer ovako usred igre imate tu jednu ozbiljnu priču dok je sve ostalo djetinjasto i jedva funkcionalno. Čak i najveća prijetnja koju susretnemo na kraju nije prijetnja uopće jer, opet, treba samo hodati u jednom smjeru i pobjeći od tog užasnog demona. Nema izazova, nema straha, nema osjećaja kao da ste nešto postigli.

Nemam više o čemu baš ni pisati. Prazno iskustvo, nemam boljeg načina opisati ovo. Vidi se što pokušava, osjeti se potencijal i „vizija“, ali ne mogu reći da sam i u čemu uživao što mi je ova igra ponudila. Igra radi, to se ne može negirati, i od svih igara koje sam igrao ove godine, ovo je definitivno jedna od njih. Igrajte na vlastiti rizik.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.