Hrvatska proizvodnja video-igara uvijek me zanimala jer je bilo iznimno osvježavajuće imati mogućnost vidjeti ne samo vlastit jezik unutar igre, već i svakodnevnu okolinu te prepoznati što su sve dizajneri uspjeli sakriti u igru kao reference na hrvatsku svakodnevicu. Naravno, tu su titani poput Serious Sama – za čijom prvom epizodom na hrvatskom jeziku još uvijek tragam! – i Talos Principlea, ali izvan prve epizode Sama koja je jedina službeno bila na hrvatskom jeziku (u dvojci i trojci moguće je samo modificirati korisničko sučelje), čini se da je svaki studio ipak prioritet stavio isključivo na engleski jezik. Cateia Games se možda i najdulje držala hrvatskog, a nedavno su napokon ažurirali Steam verziju Legende o Kristalnoj dolini da uključuje potpuni hrvatski prijevod (!), ali Saint Kotar, pa sad i Go Home Annie nažalost to nemaju, i mislim da se tim postupkom izgubilo nešto tijekom razvoja igre jer su sve te igre polako gubile svojstveni identitet i postajale su stopljene s ostatkom svjetske proizvodnje. Ima naravno i igara koje jesu „svjetske“, ali igrajući ih u hrvatskom kontekstu postaju samo još bolje, kao što je slučaj s hrvatskom horror igrom Phantoms Solitude Softwarea koja je retro grafičkog stila (PSX era), a inspirirana je Hrvatskom željeznicom te efektivno prikazuje stravu putovanja vlakom u našim prostorima, a još ima i podršku za hrvatski jezik!

Igrajući ovaj novi pokušaj da se plasiramo među svjetsku proizvodnju horror igara imao sam osjećaj kao da igram igru koja bi bolje funkcionirala u 2014. nego 2024. godine. Osim što je SCP davno izgubio svoju popularnost, dizajn ove igre bliži je tzv. walking simulatorima (izraz koji osobno mrzim jer umanjuje vrijednost igara koje se njime karakteriziraju, ali nažalost njime je i najlakše približiti vrstu gameplayja u igri) koji su daleko napredovali u vremenu između Dear Esther i, recimo, Call of the Sea, dok ova igra ima više sličnosti s prvim Layers of Fear i Amnesia: A Machine for Pigs igrama, koje su za svoje vrijeme bile revolucionarne, ali da su danas izašle, ne bi bile toliko dobro primljene. Doduše, A Machine for Pigs je bila i onovremena anomalija, ali ne zbog svog gameplayja već zato što je igra, nažalost, morala slijediti The Dark Descent.

Go Home Annie, stoga, predstavlja igru zarobljenu u prošlosti, kako zbog gameplayja, tako i zbog priče, a dalo bi se napraviti argumenta i za vizualnu prezentaciju – koja mi je, osobno, ugodna, ali svaka igra koju sam dosad nabrojao ima upečatljiviji izgled, i to uglavnom zbog stilizacije i atmosfere. Pretendirajući na taj SCP štih, igra se uglavnom sastoji od velikog sivog laboratorija u kojem ćete provesti najviše vremena, male kuće koja izgleda kao svaka druga, te malog šumskog dijela koje je, pa… Šumsko. Nema ništa posebno u dizajnu lokacija, ili njihovom prikazu da bih mogao reći: „Wow, ovo je stvarno predivno!“ ili „“Opa! Nisam ovo očekivao!“ Sve je obično, banalno zapravo. Ima tu i tamo neki trenutak kad igra posudi nešto iz knjige Layers of Feara pa uđete u jednu prostoriju, okrenete se, i puf! eto iza vas je prostorija koja nije prije bila iza vas… Ali sve je to već viđeno i učinjeno bezbroj puta.

O videokameri čije su elemente u rješavanju zagonetaka posudili iz još jedne Blooberove igre, Blair Witch, da ni ne govorim. Osim što gadno uništi performanse svaki put kad ju naš lik izvuče te je sva nekako pixelated kad se gleda kroz nju (još ne znam je li to bug ili samo tako treba biti), način na koji se koristi u zagonetkama nije ni do koljena onom u Blair Witchu. Uostalom, zagonetke su poprilično jednostavne. Za većinu će vam biti rečeno točno što trebate napraviti, tj. s kim trebate razgovarati i gdje trebate ići, te ima i crteža koji izravno opisuju što trebate gdje staviti itd. Nema pretjeranog izazova, a stealth sekcije, kao i platformerske sekcije sa skakanjem i vožnjom, nisu dovoljno ispolirane da bi bile zabavne, a i čini se kao da su tamo samo da bi malo produljile trajanje igre jer… Nema opasnosti. Iako zazirem od igara u kojima vas lovi čudovište pa se konstantno morate skrivati u ormare i čekati da ono nestane – iritantno je već, što da kažem; The Dark Descent i Penumbra su bili prije 14 godina – Go Home Annie nema ništa tome sličnoga iako je lokacija te koncept savršen za takvo što. Ona stvar s postera što izlazi iz kante? Da, to je svedeno na dvominutnu stealth sekciju gdje morate čučnuti i proći ispod ruku koje se ponašaju kao sigurnosne kamere (kojih također ima, pazite) koje idu malo lijevo, malo desno.

Stoga, ako ste očekivali pravu horror avanturu, slobodno tražite dalje, jer ovdje nema apsolutno ničega strašnoga, čak niti konceptualno. Koliko god zanimljiv bio taj početak – koji se nalazi i u demo-verziji, ako se ne varam – ništa nakon toga mu se ne približava. Radnja je posve predvidljiva, likovi su posve nezanimljivi, a kad igra pretendira na velike emotivne zaključke, onda se tek vidi koliko zapravo ne uspijeva u svojim naumima. Ima nekih efektivnih komičnih trenutaka, kao kad trebate uposliti starinsku kadu da vam pomogne domoći se nečega u uredu pa se razgovarate s dva entiteta: kadom, i vodom u kadi. Tu su i komični opisi raznih SCP kreatura koje možete pročitati u laboratoriju zbog čega bih radije da je ova igra išla na taj apsurdni, nadrealni ugođaj, nego na ovaj generični kvazi-horror.

Još samo par riječi s tehničke strane stvari. Naime, zvuk zna biti stvarno očajan. Ima trenutaka kad vas ulove te spomenute ruke i dobijete kratku animiranu sekvencu gdje vas ruka uhvati ravno za lice, ali nije popraćeno nikakvim zvukovima te stoga nema nikakav efekt zapravo. Ponovio sam radnju više puta, ali svaki put je bila mrtva tišina tijekom sekvence. Isto tako, pozadinska glazba zna ugušiti dijaloge koji pak mijenjaju glasnoću od rečenice do rečenice. Uz to, susreo sam par game-breaking bugova zbog kojih sam morao otvoriti starije spremljene pozicije jer mi se lik odlučio smrznuti i ne micati odjednom, ili je po izlasku iz auta pao u prazninu svemira, ili je propao kroz pod po penjanju stepenicama. I ne znam što je s tom kamerom, ali ona čini sve manje igrivim s načinom na koji rendera svijet u svojem ekranu.

Eto, nažalost, ostao sam razočaran ovim projektom, ali ako gledate ubiti otprilike četiri sata i želite podržati domaću proizvodnju, u tom slučaju svakako preporučujem. Ako išta, ne sumnjam da će idući projekt biti bolji od ovoga. Ali, hej! Barem je tu medo da nas podsjeti što smo izgubili…

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.