Sad već skoro pa i kultni Mouthwashing prošle jeseni je ugrabio mnogo hvale od publike i kritičara, čak osvajajući nekoliko prestižnih nagrada, a i nominacija u velikim kategorijama. Činilo mi se kao da je bilo nemoguće pobjeći od diskursa oko igre u ono vrijeme, a sad kad sam konačno uhvatio vremena (to što je trenutno i na sniženju od 20% svakako je pomoglo mojoj odluci da ju napokon odigram) mogu reći – sve je to s dobrim razlogom!

Smještena u budućnosti na svemirskom brodu, igra se u početku predstavlja kao klasičan survival scenarij unutar kojeg grupa od petero ljudi biva zatočena na svojoj letjelici nakon što se ista sudarila s asteroidom. Čekajući pomoć, na njima je da prežive kako znaju i umiju. Stvari se, naravno, zakompliciraju kad im počne ponestajati hrane i pića, a mentalno zdravlje opada, isto kao i higijena. Ne pomaže ni to što je jedan od posade, kapetan Curly, u sudaru pretrpio najviše štete te postao kvadriplegičan, nijem i slijep na jedno oko te jedino što radi jeste leži nepokretan dok ga drugi kljukaju tabletama protiv boli. Živahan set-up svakako!

Ono što dijeli igru od većine u ovom žanru jest njezin unikatan način pripovijedanja priče. Nelinearnost nije ništa novo, čak bi se moglo reći da je i izlizano, ali ovdje osim skakanja u vremenu između onoga prije sudara i poslije, imamo i skokove perspektiva. U vremenu poslije sudara igramo kao Jimmy, drugi po rangu na brodu, a prije sudara igramo kao već spomenuti Curly! Osim što su njihove perspektive na iste događaje i ostale likove znatno drugačije te je bitno imati na umu koga igramo u kojem trenutku, ovo otvara puno prostora za eventualnu interpretaciju likova, jer dok Jimmy vidi Anyu, jedinu ženu u posadi, kao manje vrijednu i nesposobnu, Curly ju vidi potpuno drugačije te i naše vlastito mišljenje o likovima počne varirati s obzirom na to čije nam je gledište dano. To vrijedi i za sve ostale likove, od kojih su ostali Daisuke, mladi stažist koji se tek uči zanatu, i Swansea, njegov mentor, elektrotehničar i najstariji u posadi.

Tema ‘boli’ i nasilja općenito nit je vodilja koja sve povezuje, iako to isprva neće biti sasvim očito. Igra se hvata više različitih vrsta nasilja i ovisnosti te sve istražuje s najvećom mogućom suptilnošću i brigom. Ovo nije igra koja će eksplicitno reći svoju poruku, tj. svoju tematiku, te sam zapravo čak jedan važan aspekt igre u potpunosti promašio u prvom igranju te mi se tek u ponovnom igranju i istraživanju sa strane to otkrilo. U tom pogledu, smatram da ponovno igranje može puno pridonijeti vašem mišljenju o igri te ga svakako potičem, koliko god bi neugodno i uznemirujuće to iskustvo moglo ponovno biti. Pritom ne mislim da je igra brutalna, tj. nasilna, iako ima svojih trenutaka, već je prvotno psihološki teror ono na što mislim.

Sama igra na početku će vam reći: „I hope this hurts“ i imajući na umu tu rečenicu tijekom cijelog igranja, kroz sve zavrzlame koje prolazi posada – stvarno je boljelo. Ime igre dolazi do izražaja kad se otkrije da je misija broda poštanske sorte te im je posao da prevezu masivne količine vodice za ispiranje usta. S obzirom da je alkoholne vrste, ne moram vam ni reći za što će ju posada koristiti kasnije. Motiv ‘boli’ i ovdje se vraća utoliko što je vodica tako niske kvalitete (osim alkohola, sadržava i šećer) da će prije oštetiti zube negoli ih zaštititi, a silno „pranje“ koje posada kasnije čini, samo ih sve više uništava iznutra. Swansea je liječeni alkoholičar kojeg ovo samo baca preko palube, Daisuke je neiskusan i mlad te mu ovo muti sve prospekte koje je ikad imao, Jimmy bježi od nečega na Zemlji što ga ponovno pronalazi na brodu, Anyina anksioznost i suicidalne tendencije samo se pogoršavaju, a Curly…

Igra uzima velike zamahe što se tiče priče, što čini određene gameplay sekcije pomalo razočaravajućim. Naime, u par trenutaka igra će promijeniti svoj fokus te postati FPS, ili će ubaciti klasičan „bježi od čudovišta i ne radi buku“ segment koji ne doprinosi mnogo široj slici te se čine kao da su ubačeni jer bi se inače neki igrači mogli žaliti da ovo nije „prava“ horror igra. Ti segmenti nisu loši, da se razumijemo, ali u usporedbi s ostatkom igre – definitivno nisu highlight. Ipak, s duljinom od oko tri sata, ne može se reći da je igra preduga te ju se može komotno završiti odjednom, što je preporučljivo kod ovakvih igara.

Neka vas to ne demotivira od podržavanja igre. Unatoč kratkotrajnosti, igra će vas pratiti dugo u noć. Kako zbog ambicioznog narativnog okvira i fenomenalnog art dizajna, tako i zbog kontroverznih i srcedrapajućih tematika kojih se hvata u istraživanju najmračnijih ljudskih želja i strahova. Način na koji su Anya i Curly tretirani pogotovo je hvalevrijedan te ne mogu reći da sam išta takvo ikada vidio u bilo kojoj igri dosad. Bilo je pokušaja, svakako, ali suptilnost i strava kojom se ovdje prikazuju bolest, nemogućnost pomoći i bijega od odgovornosti – ne vidim kako netko može izaći iz ove igre ravnodušan.

Pokušao sam što manje otkriti o igri, kako vam ne bih pokvario narativna iznenađenja koja su mene oborila s nogu, stoga se nadam da ćete i vi imati jednako bogato iskustvo. Nikako ne propustiti ovaj indie dragulj. Ponekad ipak treba vjerovati hypeu i publicitetu koji neke igre dobivaju!