Premda smo očekivali da će Sony odabrati prokušanu formulu lansiranja novih platformi i njenih tehnikalija s Astrobotom (op.a poput originalnog PSVR-a i PlayStationa 5), odluka je ipak pala na jednu od AAA franšiza. Tako smo već u ranom razdoblju šuškanja oko nove generacije virtualne stvarnosti u PlayStation svijetu doznali da ćemo prilikom launcha dobiti VR igru u Horizon svijetu, koji definitivno ima potencijala da se proširi na priče u širem formatu te fokusira na neke druge likove uz Aloy. Prvi traileri su izgledali zanimljivo i pobudili nadu da bismo mogli dobiti jedno impresivno iskustvo u poznatoj prekrasnoj apokalipsi.

Iako se radi o launch naslovu nove (pod)platforme za PlayStation brand, Horizon: Call of the Mountain je hrabar iskorak. Od launch naslova najčešće očekujemo da budu svojevrstan tehnološka demostracija onoga što platforma može, rijetko kada dobijemo više od tog. No, Sony je kao i s launch naslovima za PlayStation 5 dokazao da to ne mora nužno uvijek biti tako. Call of Mountain apsolutno ide u tom smjeru i, premda moramo priznati kao zaista kratko iskustvo, pruža više od same tehnološke demonstracije.

Od uvodnih sat vremena, tijekom kojih smo uronjeni u post-apokaliptični virtualni svijet te prekrasnu audio/vizualnu produkciju, vrlo brzo uviđamo da se ipak radi o igri sa dosta manje strukturiranom pričom na koja će nam pružiti malenu i zaokruženu avanturu/iskustvo u Horizon franšizi.

Tvoje lice zvuči poznato

Igra nas lansira u ulogu Ryasa, pripadnika Shadow Carja frakcije koji je zbog svojih “poteza” tijekom Carja građanskog rata završio u zatvoru. Naravno, Ryas dobije ponudu da se za svoje “poteze” (čitajte zločine) iskupi tako da se uputi na samoubilačku misiju, kako bi istražio misterioznu novu prijetnju za Sundom. Zvuči sjajno, zar ne? OK, priznajemo zvuči kao klišej, no ono što je zgodno po pitanju priče je da nije pretjerano nužno da ste odigrali prethodne dvije igre u Horizon franšizi.

Priča Call of the Mountaina je dosta izolirano iskustvo i, kako smo rekli, ne traži nikakvo posebno predznanje franšize. Naravno, za sve koji su već igrali prethodne igre, likovi poput Aloy ili kralja Avada će biti poznati i lakše će se ufurati u svijet. Kad smo kod Aloy, treba spomenuti da je ona ovdje samo sporedni lik i zanimljivo ju je vidjeti je iz drugog kuta. Potencijal za kompleksnijom pričom je definitivno tu, ali očito to ovaj put nije bio glavni fokus. Šteta.

Poput divokoze na stereoidima

Kako rekosmo, Ryasu je ponuđeno da se iskupi za svoje zločine i zaradi svoju slobodu. To mu je ponuđeno isključivo iz dva razloga, jer je ubojit s lukom i strijelom i vrhunski je penjač. Upravo ove dvije stvari su manje više glavni sastojci Call of the Mountaina. Upravo tu vjerojatno i leži najveći problem ove igre. Velika većina gameplaya se sastoji od pentranja po liticama, gredama, užadima i slično. U dosta situacija navedeno zaista ima svoju svrhu i predstavlja zabavan izazov, poput skrivanja i “virkanja” preko zida dok se skrivamo od sentryja. No, u nekim segmentima je ova gameplay mehanika više nego zamorna i moramo priznati u kratkom roku postane dosadnjikava.

Sama borba, fokusirana je na korištenje luka i strijele i neovisno o repetitivnosti predstavlja izazov i zabavno je baš svaki put. Bilo da se radilo o vremenski točnom pogotku protivnika ili ispunjavanju svojevrsnih QTE elemenata, luk i strijela uvijek izmame osmjeh na lice. Borbe se uvijek odvijaju u nekakvoj vrsti arene, što olakšava kretnje i sukobe čine dinamičnijima.

Uz ove dvije navedene core mehanike, bude tu i zabavnih stvari koje produbljuju VR iskustvo. Moći ćete jesti jabuke, crtati kistom po zidu i slično. Dodatno, tijekom igre će nam se otključavati i dodatne stvari koje ćemo koristiti (poput ziplinea, užeta i slično) u za njih predodređenim situacijama. Ryas također ima i mogućnost kreirati sam svoje strijele, odnosno njihove “vrhove” koji mogu imati razne efekte poput eksplozije. Svo “craftanje” pogađate, radite ” na ruke”, što dodatno pojačava efekt da se nalazite u pravom (virtualnom) svijetu. Što se tiče širine kretanja, odnosno veličine igre, sama igra je poprilično linearna kako u kretanju tako i na bogat i ogroman open-world koji inače krasi Horizon serijal. Tu linearnost pojačava i činjenica da se vrlo često stiče dojam da se nalazimo na tračnicama i samo obavljamo zadatke pred nama, iako moramo priznati dosta manje nego inače u VR igrama.

Za one koji se brinu o količini prostora potrebnog za igranje, možemo reći da se ne moraju brinuti. Call of the Mountain je moguće odigrati u potpunosti u “sjedećem” modu bez nekih pretjeranih poteškoća. No, ako imate opciju igrati u većoj prostoriji, neki segmenti igre bi vam mogli biti možda ne lakši ali zasigurno ugodniji.

U društvu je bolje?

Iskreno, nemamo pojma. Premda igra ima svojevrstan Challenge Hub koji vam se otvara nakon prelaska igre i u teoriji se možete lokalno natjecati protiv frendova. Challenge Hub je upravo to što i naziv govori, hub u kojem možete testirati sve svoje izbrušene skillove pentranja, oka sokolovog i svoje rezultate uspoređivati kako rekosmo, isključivo lokalno.

Potencijal za nekakve online laddere postoji, pa čak i za neku multiplayer arenu poput recimo natjecanja u streljaštvu. Ovo zadnje se pogotovo čini kao propuštena prilika. Tko zna, možda u nastavku?

Jurassic Park efekt

Točno kako kaže naslov odlomka. Audio-vizualna komponenta Horizon: Call of the Mountaina je nešto o čemu nećete moći prestati pričati prijateljima, susjedima pa čak i strancima na cesti. Zaista, teško je opisati efekt viđenog osim (za nas starije jedina usporediva referenca) kada smo u kinu vidjeli po prvi puta ILM-ove dinosaure na velikom platnu u Spielbergovom Jurassic Parku. Ovaj efekt dodatno pojačava eye tracking feature samog PlayStation VR2 hardvera. Eye tracking nam omogućuje da ono što gledamo, vidimo u najvećoj mogućoj rezoluciji i rezultati su kod Call of Mountaina uistinu spektakularni. Samo “otvaranje” igre ostavlja bez daha i mišljenja smo da bi moglo ostati urezano u pamćenje poput navedene scene iz Jurassic serijala. Dizajn postapokaliptičnog svijeta Horizona je uvijek bio impresivan, prebacivanje pogleda i samog gameplaya u prvo lice dodatno pojačava taj doživljaj i opet (sada se već ponavljamo) nas ostavlja s otvorenim ustima u čudu.

U audio smislu, za glazbenu podlogu je zadužen Alistair Kerley kojeg neki možda pamte po sjajnom soundtracku iz sjajnog Beyond a Steel Skyja. Premda je soundtrack dosta “safe”, prati zadani “štih” igara iz franšize i dalje je dovoljno originalan (dobar) da se istakne kao plus. Zvukovi su općenito fantastično odrađeni i cijela audio produkcija je na visokim razinama kako i očekujemo za jednu AAA igru.

Potez u pravom smjeru

Dodali bismo i u pravom trenutku. Odabir Sonyja da PlayStation VR2 lansira s kvalitetnim naslovom, koji nije samo tehnološki demo nego nam pruža i novu (premda klišeiziranu pričom) avanturu u već poznatom serijalu, svakako pozdravljamo. Možda ne tako originalan u pogledu priče i gameplaya, bez obzira na ponekad repetitivno pentranje, Horizon: Call of the Mountain uz pomoć svoje audio vizualne prezentacije pruža fantastično i nezaboravno iskustvo koje će kako smo već par puta spomenuli, ostati urezano dugo u pamćenje gamerica i gamera.

Ako tražite naslov za svoj novi PlayStation VR2 koji možete s ponosom istaknuti kao potencijal platforme, ne trebate puno kemijati već nabavite Horizon: Call of the Mountain. Nadamo se da će Sony iskoristiti potencijal svojih ostalih franšiza (možda nekih i manje popularnih) i napraviti VR “izlete” s recimo ekipom iz Uncharted serijala, možda skok u suludi svijet Ratcheta i Clanka ili nastaviti neku od manje uspješnih igara poput Heavenly Sworda? Mogućnosti su zaista velike i Sony ima ogroman izbor IP-eva koji čuče na policama. Za PlayStation VR2 launch naslov, Horizon: Call of Mountain se nudi kao must have iskustvo.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.