Cyberpunk svjetovi uhvatili su maha od izlaska Cyberpunka 2077 studija CD Projekt RED, a pogotovo oni inspirirani Blade Runnerom i njegovom vječnom glazbom. Kad je 2017. godine izašao, Blade Runner 2049 Dennisa Villeneuvea udahnuo je zrak žanru čije sam vrijeme smatrao svršenim, ali na svu sreću film je bio maestralan povratak tom svijetu s likovima koji i dan-danas žive u sjećanjima mnogih, makar bilo to i putem memeova. Minds Beneath Us kineskog razojnog tima BearBone Studio utoliko ne pokušava biti „novi Blade Runner“, ali svojom pričom i estetikom vjerno predočava svijet budućnosti i do koje bi razine tada mogla doći umjetna inteligencija.

Smješten u toliko daleku budućnost da običan bubble tea košta oko 100 dolara, a dijelovi svijeta se uzdižu kako bi izbjegli posljedice povećanja morske razine uslijed globalnog zatopljenja, Minds Beneath Us prati Jasona Daija, odnosno nekoga tko njime upravlja. U iznimno efektivnom i efikasnom uvodu unutar kojeg se budimo u bolnici ne znajući gdje smo, tko smo, što smo, te otkrijemo da smo postavljeni unutar jedne osobe kako bismo iz druge izvukli informaciju, cijela se situacija iznenađujuće čisto predstavlja te je teško ostati ravnodušan. Kad se iza stakla bolničke sobe otkrije tajna anomalija koja nas tjera da radimo njen posao te, da nas spasi od zatočeništva, pošalje u naizgled sasvim običnog građanina, Jasona, igra me u potpunosti dobila na svoju stranu! Goni me nepoznata organizacija, ne znam kako sam nastao i zašto se nalazim baš u ovom čovjeku, njegova je djevojka upletena u razne političke zavrzlame, a novi posao za koji se natječemo u Visionu, svojevrsnoj „tvornici umjetne inteligencije“ (pokušavam što manje narativnih obrata otkriti) prepun je tenzija među zaposlenicima i raznim upitnim moralnim odlukama u poslovanju.

U 16 sati koliko mi je trebalo da završim prvi prelazak igre, dogodilo se dovoljno toga za cijelu sezonu serije, ali količina likova, kao i neprestani obrati u radnji, lako mogu postati iscrpni za pratiti budući da se većina igre svodi na to da pritišćete lijevu tipku miša i šaltate dijalogom. Akcijske sekvence svode se pak na pritiskanje razmaknice ili slova ‘E’ kad se pojavi prompt za to na ekranu. Osim toga, šećete se lijevo-desno i ulazite u prostorije. Objekti na lokacijama mogu se analizirati – dobije se kratak subjektivni opis objekta te njegov službeni naziv i sl. Ta posljednja opcija nije nešto što ćete često morati koristiti kako biste napredovali u igri. Uvodno poglavlje koristi se tim aspektom, ali ne sjećam se kad mi je to više zatrebalo te sam nakon nekoliko sati potpuno i zaboravio na to. Borba ima odličan osjećaj kad zadate udarac ponajviše zbog zvučnog dizajna i fluidnih animacija koje stvarno dobro dočaravaju osjećaj udaranja nekoga, ali nakon nekog vremena primijetit ćete da se animacije ponavljaju, a neprijatelji nisu pretjerano izazovni, s time da su razmaknuti dovoljno daleko jedan od drugoga pa neće imati vremena dosaditi.

Dijalog je odličan, kao i priča kojoj služi. Svaki od likova ima karakteristične tikove i svaki se razlikuje od ostatka, te je glavni razdor među Jasonom Daijem i njegovim „unutrašnjim ja“ jedan od najzanimljivijih aspekata radnje. Međutim, problem u dijalogu čisto je tehničke naravi. Pritom mislim na „choices matter“ element u gameplayju koji jest donekle primjeren opis igre, ali nisam dobio dojam kao da je većina mojih odabira bila toliko bitna. Kraj igre, npr. nema pretjerano veze s odabirima koje ste odabrali do kraja, već je izravno vezan uz onaj koji napravite na samom kraju kad ste predstavljeni s više opcija, a nakon svake se vrti posebna cutscena. Svi drugi odabiri vezani su uz to na koji ćete način stići do te posljednje odluke, npr. koji ćete posao odabrati u Visionu, s time da i to nije toliko bitno sagleda li se veća slika budući da ćete svejedno važnije cutscene odigrati na isti način, bez obzira koji posao odabrali. Uz to, primijetio sam više puta tijekom dijaloga da kad bih odabrao jednu opciju, odgovor koji bih dobio od likova bio bi više primjeren za neku od drugih opcija što bi učinilo taj dio razgovora zbunjujućim i imerzija bi se nakratko razbila. Isto tako, igra je prepuna tipfelera, od manjih do većih, ali tim aktivno radi na poboljšanju prijevoda, a i ostatku bugova, te sam tijekom tjedan dana igranja dobio čak tri veća ažuriranja, što je uistinu pohvalno!

Glazbena podloga definitivno je inspirirana onom iz Blade Runnera 2049 i predivna je! Na trenutke podsjeća i na glazbu producenta Lorna, što me također jako razveselilo. Posljednje poglavlje pogotovo je prepuno predivne glazbe, a jedan od najdojmljivijih trenutaka u igri zapravo je i jedan od najtiših, što povećava uznemirujući aspekt scene o kojoj neću više ni riječi reći. Dizajn likova je zanimljiv jer unatoč tome što nijedan od likova nema lice, njihov tip tijela i odjeća unikatni su i automatski prepoznatljivi, a pohvalno je što su svejedno uspjeli postići veliku količinu osjećajnosti i empatije prema likovima usprkos nedostatku facijalnih ekspresija.

Teme kojih se laća glede moralnosti umjetne inteligencije, razvitku (ili padu?) svijeta u dalekoj budućnosti te poslovne prakse koje mogu uslijediti nakon što većinu ljudi u manualnim poslovima zamijeni AI, i te kako su fascinantne i tjeraju na razmišljanju, iako nisu nužno originalne. Ipak, igra toliko dobro i duboko razvija sve svoje tematske elemente da je nemoguće ne unijeti se u radnju kao u jako dobru, ali predugu, knjigu. Avanturističkih elemenata i zagonetaka jako je malo, a borba je toliko jednostavna da ne predstavlja izazov. Sve je izrađeno s pričom i likovima na prvom mjestu te da svaki igrač može uhvatiti se igre i dovršiti ju bez problema. Ako ne tražite previše izazova, izvan pitanja moralnosti, i želite se opustiti uz vjerno dočaran cyberpunk svijet s raznolikom postavom likova i mnogo iluzija odabira, onda je ovo nešto što definitivno morate odigrati. Pa čak i ako ste samo veliki obožavatelj znanstvene fantastike, pogotovo one iz zlatnog doba, te volite čitati, svakako razmislite o igranju.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.