Kevin Smith i Hideo Kojima na prvi pogled nemaju puno toga zajedničkog. Zašto i bi? Jedan iz Amerike, drugi iz Japana, jedan radi niskobudžetne filmove sa pretežito komičnim elementima, drugi radi skupe video igre koje su na umjetničkoj, kao i tehnološkoj razini, bile često ispred svog vremena. No, svakako oboje imaju fanove. Točnije, njihova djela imaju fanove. A i djela koja dobivaju, a čiji nisu idejni začetnici imaju fanove. No, nedavna događanja vezana za promjene u poznatim i legendarnim proizvodima, te reakcije na te promjene, povukle su nekako misao prema vezi između ove dvojice ”kreatora”. Daleko od toga da su slični po stilu, kvaliteti, obožavateljima, Smith i Kojima ipak vuku jednu zajedničku crtu. Crta koja se ne odnosi samo na njih, ali pomaže nam da lamentiramo malo detaljnije oko uloge iznenađenja u današnjoj industriji zabave.

Kojima već nekoliko godina uživa u uspjehu Death Strandinga. Jedan je od rijetkih kojeg prepoznaju i povremeni entuzijasti za video-igrama, nekako ga prepoznaješ i znaš da je dio video-igara, na sličan način kao što je Quentin Tarantino dio filmskog svijeta. Neobičan, kul, ali svaki film/igra mora dobiti pažnju i izvan samoga svijeta medija u kojem se pojavljuje. Malo je igara danas koje se predstavljaju kao djelo jednoga čovjeka, koji ima nekakav prepoznatljiv stil, koliko se priča o igri Hidea Kojime. To je glavna postavka Death Strandinga. Pa, i naš Gordan je napisao par puta u recenziji ove igre da ima ”Kojimine filozofije”. Što god to u konačnici značilo svakome/ svakoj od nas. U ovom trenutku, Death Stranding dobiva svoj remaster za nove konzole, u trenutku kada je igra prodana u 5 milijuna primjeraka. Unatoč tome što su glasovi na internetu od strane mnogih bili negativni, nisu dobili akciju, nisu dobili nešto što ih podsjeća na njegovo najveće djelo – Metal Gear Solid serijal. Dobili su dosta šetnje, puno priče, nazivajući igru čak i walking simulatorom. Naravno, na negativni način. No, postajalo je očito, kako su se negativni glasovi stišavali, da igra odiše određenom kvalitetom, i da je Kojimina ”filozofija” dirnula veliki broj ljudi. Još jednom, toliko godina nakon Metal Gear Solida 1, 2, 3 i 4, unatoč The Phantom Painu, zadnjem MGS nastavku iz kojeg je usred izrade Konami ”isčupao” Kojimu i raskinuo suradnju s njim. Raskid te suradnje i jest doveo do formiranja Kojima Productionsa i rada na Death Strandingu.  Da bi ga osam godina nakon praktički opet vratili, barem po zadnjim glasinama.  Danas, mnogi bi željeli da Kojima preuzme Silent Hill. S druge strane, neki ga i dalje kritiziraju zbog Death Strandinga jer igra nije bila ono što su oni očekivali. A ljudi iz oba tabora, barem pozamašan broj njih, nadaju se i čekaju ”pravi, novi” Metal Gear Solid sa Hideom na kormilu. Što je uopće ”pravi”, a ujedno ”novi” Metal Gear Solid?

Kevin Smith proživljava svakako zanimljive trenutke u karijeri. Tvorac Clerks filma koji je lansirao njegovu filmsku karijeru, dok ga je Dogma dodatno popularizirala, a dio njegovog legacya čine Jay i Silent Bob (koje glume upravo Smith i njegov prijatelj) doveli su ga do određenog statusa unutar takozvane geek kulture. Ali bolje je svakako reći popularne kulture. To ukazuje i popularnost koju uživa izuzev samih filmova. Veliki je fan stripova, SF-a, superjunaka i često te stvari prenosi na druge projekte – od popularnog Fatman on Batman podcasta, Comic Book Men showom u kojem u svojoj prodavaonici stripova otkupljuje razne memorabilije i rijetke stripove od prolaznika, ima 3 milijuna fanova na svojoj Facebook stranici, po putu je preživio gadan srčani udar, postao vegan, počeo vježbati, smršavio, kćer mu se počela baviti glumom, dobio je dozvolu da radi treći nastavak Clerksa. No, ponajviše mu je ovu godinu zabilježila gaža koju je dobio od Netflixa. Kao pravi predstavnik geek kulture (ili je tako predstavljen ili ga samo dio populacije tako doživljava), i čovjek koji razumije, uživa i živi razne animirane filmove, serije, superjunake/inje, akcijske figurice i slično, dobio je angažman da radi na He-Man animiranoj seriji. I to kakvoj, svojevrsnom nastavku originalnog animiranoga serijala produkcijske kuće Filmation iz 1980ih. Animirana serija temeljena na junaku simpatična (i pre-doslovnoga) imena (no, zar takva nisu imena svih superjunaka) trebala je, nakon toliko godina čekanja i donekle ”niche” fan baze koja se nadala novom He-Man sadržaju (a i akcijskim figuricama) donijeti napokon ono što svi žele. Nakon izvornoga He-Man i She-Ra crtanog serijala, He-Man je još imao i film, seriju smještenu u svemiru, a i poseban novi reboot početkom 2000tih, no ništa nije bilo toliko voljeno i uspješno kao prvi He-Man and The Masters of the Universe serijal. Sama činjenica da se novi Masters of the Universe:Revelation pri prvim najavama i objavi da iza svega stoji Kevin Smith nastavlja na radnju originalnoga serijala, dosegao je interes velikog broja ljudi koji su i zaboravili na He-Mana zadnjih 20 (ili više) godina. Izuzev par inserata iz tog serijala, kojem bi se često smijali ili se nostalgično i sa poštovanjem prisjećali nekih boljih vremena, kako za crtane, tako i za njih, sada su svi bili zainteresirani da vide ”pravog, novog” He-Mana. Što je uopće ”pravi”, a ujedno ”novi” He-Man?

Čekalo se Smitha i Netflix dosta dugo da nas blagoslove novim He-Manom. Došao je prije nešto više od dva tjedna. I popraćen je galamom, nesnosnom galamom na internetu koja je bila puna razočaranja, mržnje i negativnih kritika usmjerenih ka novom He-Manu tj. seriji Master of the Universe:Revelations koje je za neke, prije nego što su je pogledali, bila ”ukaljana” negativnim reakcijama na netočne informacije vezane za smrt He-Mana već u prvoj epizodi.  Priča oko svega je puno slojevitija, te iako ne planiram previše polemizirati u ovom tekstu oko toga kakav je završni proizvod i tko je u pravu, a tko u krivu, bitno je za moje pitanje koje stoji u naslovu ovoga članka, izdvojiti neke točke kako je do te galame došlo. Usred rada na novom He-Manu (pod ”usred” mislim na datum prve potvrde da se kreće u taj projekt do datuma kada isti izlazi) profiliralo se nekoliko stvari koje su ukazivale na to kako će konačan proizvod izgledati. Prvi je bio Netflixova i Mattelova neuspješna akvizicija prava na originalni animirani serijal, upravo onaj kojega novi serijal, Revelation, treba nastaviti. Naime, iako je Mattel vlasnik figurica i ideje He-Mana i njegove premise, sva radnja i sam animirani serijal u vlasništvu je tvrtke Filmation. Jedna čudna tvrtka koja danas ne radi, ali koja ne daje svoja prava (razlozi i nisu toliko sada bitni za našu temu) onemogućila je jasne reference u Revelationu. Nije se smjela koristiti stara glazba, niti špica, nije se moglo koristiti stare snimke i scene, dok su neki izrazito mali dijelovi radnje koji su se nalazili na omotu akcijskih figurica mogli biti iskorišteni, a oni koji nisu bili u opisu igračaka nego u seriji su očito morali biti modificirani do granice da očito nema opasnosti za krađom nečijih prava.

Iskreno, glava zaboli pomalo od svih tih finesa, no poanta je ista. Revelation je postao ”spiritualni nastavak”, što se reklo i na vrijeme, još prije skoro godinu dana. U isto vrijeme kada je izašao i sinopsis serijala u kojem se jasno navodi da će nakon He-Manove bitke sa Skeletorom, Teela preuzeti neočekivanu suradnju pojedinaca koji zajedno moraju spasiti Eterniju (planet na kojem se događa radnja serijala). U jednom trenutku se pojavila  glasina da će Teela imati veću ulogu od He-Mana i da Netflix i Smith to skrivaju. Krenuli su razni Youtube komentari, posebni podcasti i videi raznih pružatelja komentara vezanih za zabavnu industriju i popularnoj kulturi, pretvaralo se da se otkrilo nešto što je bilo skrivano, iako nitko nije skrivao ništa. Smith je i dalje govorio da će biti promjena u radnji od onoga što se možda očekuje, no da je serija i dalje o He-Manu i da je Teela važan dio. Što je i bila u originalu. I da će još nekoliko likova dobiti veću pozornost. Što je znalo biti također u originalu. Iz samoga sinopsisa, jasno je bilo svakome imalo iskusnom konzumentu SF-a, superhero serija/stripova i akcijskih proizvoda općenito, da se sprema određena suradnja zlikovaca i pozitivaca u sprječavanju većeg zla. Poprilično ziheraška premisa, i donekle očekivana od ovakvog proizvoda koji mora ići na sigurno, ali i na svježinu, u puno manje epizoda nego što je to bio slučaj u 80ima. Također, mora i kvalitetom i dijalozima biti na razini današnjice, biti pitko za stare fanove koji su u svojih 30ima i 40ima, a biti i donekle kid friendly. U današnje vrijeme, ne naljutiti nikoga, uspjeti financijski, a usto i imati OK kritike na internetu, sve manje ljudi se upušta u to. Ili to rade zbog novca ili zbog osobnoga izazova koji ih svakodnevno pokreće, ili zbog kombinacije tih dviju stvari. Kevin Smith sigurno nije jedan od najvećih fanova He-Mana na svijetu (neki bi rekli da nije bio fan uopće, no to ostavljamo sa strane jer, u konačnici, nije bitno), vjerojatno mu nije bila ultimativna želja da radi ovo, poprilično sam siguran da je dugo maštao o tome da radi na Batman ili Superman filmu, ili nešto slično tako veliko, no ovo sigurno nije prilika koja se propušta. Iako je možda i posumnjao u svoju odluku u jednom trenutku kada je izašla glasina da će u Revelationu He-Man biti ubijen. Da se točnije izrazim, izašla je glasina da će Smith ubiti He-Mana. Nešto što je razumna sumnja u radnju, pogotovo za sve one sa spomenutim iskustvom gledanja sličnoga sadržaja, a i zbog samoga službenoga sinopsisa, bilo je jasno da će He-Manu biti ”nešto”. Tako je i pisalo. Nije teško imati pretpostavku da će He-Man biti ubijen. Koliko god to iz ikakve logične perspektive zvučalo sumanuto. Ali, Smithu je postavljeno to pitanje. U situaciji u kojoj Netflix i Smith čuvaju radnju i svaki aspekt serijala kao iznenađenje, u kojem je shock value ili bilo kakav spin nešto što je integralni dio autorove vizije i što, unatoč tome što živimo u doba interneta, nekad ”preživi” sve do samoga trenutka izlaska (svaka čast Final Fantasy VII Remakeu, pa i Mandalorianu), Smith se suočio s time da potvrdi da će biti takvog velikog šoka i iznenađenja i samim time da upropasti iznenađenje, a i donekle bude lažljivac ili da porekne to, i u konačnici, ispadne lažljivac. Kroz odgovaranja se uspio izmigoljiti da ne potvrdi niti opovrgne glasinu, naglašavajući kako je He-Man u svakoj epizodi i kako će Revelation biti napravljen iz ljubavi i pun poštovanja prema legacyu koji ovaj proizvod ima. No, to je bilo dosta da se stvori struja u kojem je sve izuzev He-mana koji diše i hoda u svakoj epizodi i razbija Skeletora postala Smithova laž. Revelations je donio He-Mana kao centralnoga lika, lika čija naočigledna smrt u prvoj epizodi, njegov povratak u srednjoj epizodi (koju neki zovu zadnja jer je zadnja dostupna, a drugi dio sa još pet epizoda izlazi tek krajem godine) pokreće radnju, okupira likove koje predvodi Teela (najprominentniji lik iz originala, uz He-Mana i Skeletora) i koji svoje motivacije i karakterizaciju upravo ”duguju” njemu. Skeletor na kraju pete epizode probode Adama, He-Manov alter ego, vidljivo ga ”samo” ranivši, i postaje gospodar svemira s njegovim mačem. Netko bi se čak usudio reći, mokar san od zapleta za mnoge He-Man fanove. No, ”Kevin Smith je lagao”. ”Prokužili su ga ljudi”, glasina je bila točna, iako zapravo netočna, ljudi su počeli čitati razne polu-objave i veće članke o radnji, odustajali su od gledanja na temelju samo nečega što su čuli od drugih, serijal je review-bomban u prvih pola sata od izlaska, kada nitko nije mogao ni da stavi seriju da gleda u duplom ubrzanju i pogledati sve, pojavio se razdor između iznimno pozitivnih kritika medija i recenzenata i ocjena publike, priča koju smo vidjeli već nekoliko puta. Sama otvorenost za nešto koja bi bila normalna u drugim uvjetima, odgledavanje nečega samostalno i do kraja, pretvorilo se u priču o Kevinu Smithu, njegovim lažima i iznevjerenim fanovima. I mogli bi sad pričati o samim načelima kako priče i narativi funkcioniraju, kako centralni lik ne mora biti sveprisutan (Justice League film), kako prisutnost jednog od glavnih likova možeš osjetiti na razne načine kroz narativ (Resident Evil 3:Nemesis) kako priča koju komentiraju još nije ni gotova, kako postoji vizija i razni elementi u priči, kao što je struktura (i to dosta standardna i predvidljiva za ovakve serije/filmove, što zapravo ne smatram lošim i problematičnim, dapače, no nešto je zbog čega su često ova djela i na meti kritika ”pravih” filmaša i ”umjetnika”), kako jedni pretjeruju, kako su drugi preosjetljivi, kako svi živimo pod YouTube rasulom i napadu YouTubeovih preporuka koji nas vode u pola dana od spota Due Lipe, preko Lego Youtube kanala do Bob Sageta i šaljivog kućnog videa te začini sve na kraju sa antivaskerskim videima, i onda nas dovrši kolekcijom jazz glazbe. No, stvar koja je zapravo ”opasnija” od svega toga, bilo da mislite da je Kevin Smith lagao, da će He-Man umrijeti, da je to povreda vaših prava i želja, ili da smatrate Revelations sasvim ugodnim serijalom i/ili lijepom nostalgičnom injekcijom koja je donijela nešto novo, bolje i respektabilnije nego što ste ikad mogli očekivati, problem koji je u središtu moga razmišljanja je taj da Kevin Smithu nije bilo dozvoljeno da nas – iznenadi.

Nekako me kratko razmišljanje o svemu što se događalo sa Smithom dovuklo do Kojime. Za mene, jednom od najvećih simbola ”iznenađenja” u zabavnoj industriji. Pogotovo gamingu. Njegove kreativne odluke, a i vizija koju sam mogao razumjeti sa svojih 17 godina manje nego što sam mogao razumjeti kako Teela ne zna da je Adam He-Man, nešto je što je obilježilo moje odrastanje uz video-igre, pa i doživljavanja priča u širem smislu.Iako je Metal Gear izašao 1987. godine, a njegova dva nastavka početkom 1990ih, i bili su drastično drugačije igre od Metal Gear Solida koji je izašao za PlayStation 1998. godine, premisa je donekle bila ista.Igrač preuzima uilogu specijalca imena Solid Snake ili Big Boss i ima zadatak da pronađe superoružje, ogroman tenk koji odašilje nuklearna oružja, takozvano super oružje Metal Gear. Slična premisa se nastavila u igri koja je revolucionarno utjecala na gaming industriju – Metal Gear Solid. Iz 2D grafike igra je prešla u 3D, a priča je dobila više slojeva, bolju grafiku, glasovne glumce, zanimljivu režiju, nekaratkerističnu za video igre u to vrijeme, doimala se kao akcijski film, a i imala je još izraženije stealth elemente i uvela koncept šuljanja i skrivanja u nešto što je imalo odliuke inače i prvenstveno akcijske pucačine ili akcijske avanture/pučanine iz trećeg lica. Glavni lik, Solid Snake, neodoljivo pdosječćajući na Kurt Russela koji je glumio Snake Pilskina u filmu napad na New York (i koji je bio neslužbena inspiracija za lik Solid Snakea), postao je akcijska ikona gaming industrije. Podsjeća na Ramba, ali puši, pametan i samotan, jak, vješt, a opet emocionalan kad treba biti, Snake i mi smo se borili sa terorističkom organizacijom, urotom američke vlade, raznim čudnim negativcima koji su imali ”moći” od boljeg rukovanja revolverom do toga da su pod gas maskom mogli čitati našu memorijsku karticu i komentirati igre koje se smo saveali na njoj te čak micati naš kontroler ako smo ga stavili na pod. A onda je najavljen Metal Gear Solid 2: Sons of Liberty, koji je i izašao 2001. godine.

Metal Gear Solid 2 je predstavljen kao nastavak avanture Solid Snakea, glavnoga junaka, protagonista prvog djela. Nije bilo nikakvih naznaka da bi trebalo biti drugačije. Svi časopisi (bar na našim područjima) pisali su o novom nastavku sa Solid Snakeom na naslovnici, nekad je dobio i duplericu, pogotovo kada je izašao toliko čekani demo. Demo je donosio Solid Snakea, očekivano, kao igrivog lika, početnu misiju koja nas čekala u igri, na tankeru koji plovi rijekom Hudson i na kojoj se navodno nalazi novi Metal Gear, a mi sa Snakeom radimo standardne stvari – šulja se, nokautira stražare, puši, puca, saznaje nove intrigantne informacije o svijetu oko sebe, te se u konačnici nađe u malo manje zavidnoj situaciji i, po tko zna koji put, u smrtnoj opasnosti. Kada je izašla igra, i dalje ništa nije bilo čudno, Snake na naslovnici, obećava se nova avantura, nova gameplay poboljšanja, veća igra. I, onda, šok. Mnoge fanove je iznenadilo da smo u ostatku igre igrali sa potpuno novim likom- Raidenom. Plavokosi, dugokosi, žgoljaviji, pristojniji, osjetljiviji Raiden zamijenio je ”pravoga muškarčinu” i natjerani smo da igramo s njim ostatak igre. Čak nas je Kojima (ili Konami, koji mu je možda naredio da ubaci Raidena?! Šalim se..) natjerao da jedno vrijeme igramo s golim Raidenom, radimo zvijezde po hladnim kanalima i bespućima Big Shella.

Njegove veze sa drugim likovima su i bile nekako drugačije nego kakve je Snake imao. Raiden je, također, bio neiskusan, malo plašljiv, unatoč svim sposobnostima koje je imao, i unatoč tome što je igra i dalje bila Metal Gear Solid, mnogi nisu prežalili ovo iznenađenje. Neki ga sve manje nazivaju neugodnim i razočaranjem, sve manje se ispoljava bijes nakon par mjeseci od izlaska, a danas ostaje samo svjetski priznata i hvaljena igra koja se analizira ne samo u gaming medijima, nego i na sveučilišnim kolegijima, znanstvenim člancima, a pojavljuje se i stalno na top listama najboljih igara za PlayStation 2. Neki idu toliko daleko, kao ja, pa je zovu najboljom Metal Gear Solid igrom. Bilo kako bilo, igra nedvojbeno ima svoju težinu, ima svoj legacy, stvorila ga je, u tom trenutku se činilo, nauštrb stavljanja Solid Snakea u drugi plan, čak ga na početku ubivši, barem načelno, držeći nas u uvjerenju da je mrtav dosta dugo kroz igranje igre.

Nije ni slučajno da se MGS 2, sada kada ga sa pozamašnim vremenskim odmakom igramo/proučavamo, bavio temama kao što je razdoblje post-istine, fake-newsa, alternativnih činjenica. Sada, više nego ikad, živimo u tom svijetu. Bilo da se radi o COVID cjepivu, globalnom zatopljenju, Donaldu Trumpu, ili nečem što nema tako ozbiljne posljedice, a to je zabavna industrija. MGS 2 je izazvao samoga sebe, u trenutku kada nam Colonel preko Codeca govori da previše igramo ovu video igru, kako ništa nije stvarno, kako bi trebali raditi nešto pametnije sa svojim životom. Psycho Mantis i igranje po Dual Shock kontroleru u ”jedinici” bio je samo najava dekonstruiranja medija kao što je video-igra, probijajući ”četvrti zid” na tada zastrašujuće načine, zbunjujući i ljuteći dio fanova. Ali, na kraju, odnoseći pobjedu, što se tiče kritike, što se tiče prodaje, što se tiče fanova. Solid Snake, Big Boss i ostali nastavili su svoj put u novim nastavcima, Raiden manje-više pao u zaborav te više nikad nije bio protagonist u glavnim nastavcima MGS serijala. No, to je nekako i bila namjera, bio cilj. Samo što je trebalo puno vremena da to shvatimo.

Danas za ovakve stvari baš i nije dopušteno vrijeme. Zamišljam, i igram se, što bi bilo da Metal Gear Solid 2: Sons of Liberty, izlazi po prvi puta u današnje vrijeme? Što bi se dogodilo kad bi se pojavile prve naznake/glasine, da će Solid Snake biti ubijen? Što bi se dogodilo kad bi onda saznali da ga zamjenjuje jedan dosta drugačiji tip muškarca, koji (i dalje) odudara od čestog i percipiranoga arhetipa akcijskoga junaka u zabavnij industriji. Što bi bilo da je Hideo Kojima bi napadnut i suočen s pitanjem kakve danas dobivaju scenaristi, redatelji, developeri? Kako oni u filmskoj industriji, oni na Netflixu pa i oni koji rade video-igre? Bili negativne reakcije na Raidena, koliko god kratke i izolirane u početku 21. stoljeća one bile, danas možda popraćene provlačenjem nekakvih drugih razloga za takvoga lika, bili optužbe za ubijanje Solid Snakea bile dio istih ciljeva i urota kao što se misli da se to događa u Revelationsu, The Last Jediju ili The Last of Usu?

Kevin Smith i Hideo Kojima nisu iste osobe, to je jasno. Niti ih uspoređujem kvalitetom, to je nadam se isto jasno. Nije važno čije je bolje, kako je prošlo, što još stoji iza toga. Dapače, neke stvari su neusporedive u cijeloj ovoj priči. No, one nisu toliko bitne koliko element iznenađenja. Iznenađenja koje se danas, kod nekih, shvaća kao napad. Napad na djetinjstvo, napad na legende, napad na njihova uvjerenja. Daleko je dogurala gaming industrija, pa i zabavna industrija općenito, pa i internet. U dobru i u zlu. Kada se review bomba nešto netom nakon izlaska, samo na temelju glasina, ili na temelju posrednog (i nikako osobnog) iskustva, na temelju žurbe, i suda koji nastaje od strane drugih pukovnika (Colonela) našeg doba. Samo što se ne glasaju Codecom, nego YouTubeom.

Ne mogu se oteti dojmu da bi MGS 2 danas dobio slične reakcije i išao sličnom racionalom kao sve što se događalo oko Revelationa. Možda bi bilo nekako izmiješano sa onim svim što se događalo oko He-Mana. A možda bi Kojima ipak bio pošteđen prijetnji, leakova, nasilja, kontroverzi. Hoće li ga poštedjeti tijekom Silent Hilla, na kojem navodno radi? Ili kad se jednom, nadamo se, neizbježno je (valjda) vrati Metal Gearu i Solid Snakeu? He-Man i cijela priča oko Kevin Smitha nije blizu značaja i, u konačnici, narativnog stila kojeg ima Kojima. Čak je nepošteno uspoređivati te dvije stvari jer su toliko različite. No, opet, dio su istoga svijeta. Svijeta koji, danas, nekima nije dovoljan ako donosi iznenađenja u zabavnoj industriji, ako neki mali detalj koji se nalazi u novom nastavku toliko smeta, toliko je nepotreban a opet toliko ga primijete da baca sasvim druge reakcije, priznanja i kritike na nešto što je trebalo imati dosta mirniji put. Kojima će svakako bolje čuvati svoje tajne, u svakom novom nastavku i projektu kojeg bude donosio. To je, pak, nebrojeno puta pokazao. Možda izdrži i sve ove nove izazove koje dolaze. No, fanovi, nedužni prolaznici, i svi iztraumatizirani uništenim djetinjstvima će sigurno čekati na njegove kreativne odluke, a možda i ugušiti kreativnost. Bilo da se radi o jednom crtiću temeljenom na akcijskim figuricama ili AAA gaming naslovu oko kojeg se vrte milijuni, ”igra” i ”pravila” su očito slična. Ako ne i ista.

Strah od reakcija je nešto što koči suvremenost na raznim razinama. Internet omogućuje te reakcije, i reakcije tih reakcija, i beskonačne reakcije na reakcije kao što je to uprizorio komičar Bo Burnham u jednom od svojih skečeva u nedavnom karantenskom stand upu. Na kraju, kroz ruganje tim reakcijama, kakve god i o čemu god bile, dolazi ta svjesnost sebe koja je također ukočena reakcijama, vlastitim, tuđim, vlastitim na tuđe. Tome se izlaže i ovaj tekst, koliko inovativan, pametan, glup ili naivan bio. No naivnosti je sve manje. Ako ne dopustimo da nas stvari mogu iznenaditi, izazvati, naljutiti ili rasplakati, izgubiti ćemo zabavu. Sve što će ostati su reakcijski videi.